Zaista mi je velika čast predstaviti vam na blogu autoricu za koju ste svi već sigurno čuli. Njeni dječji romani i slikovnice rado su čitani, kod nas pogotovo. Park u oblacima jedna nam je od najdražih slikovnica i uvijek joj se rado vraćamo, bez obzira na suze i knedle u grlu. A kad autorica ovako piše, onda je užitak čitati njene odgovore. Ja sam se zbog nekih naježila. Nevjerojatno je s koliko odgovornosti, prema onima za koje piše, ona pristupa. Prepuštam vas čitanju i uživanju!
Uh, najteže pitanje na početku! Dakle, ono što će svi lako doznati o meni s društvenih mreža i iz medija jest da sam rođena u Zagrebu, da sam tu odrasla školovala se, radila, točnije, radim i dalje, te zasnovala obitelj. No ti vam podaci neće reći ništa o radosti koju su od mojih najranijih dana u meni izazivale riječi, knjige i priče. Bila sam gladna priča i uživala sam sjediti pored odraslih koji su prepričavali različite događaje. Kad sam otkrila čitanje, gutala sam po tri, četiri knjige na tjedan, upijala te priče i posebno emocije koje su u meni izazivale. Ta je emotivnost koja nas poveže s pričom kad joj se predamo postala nešto što sam željela prenositi i svojim pričama. Rano sam shvatila da mi pisanje ide, pa sam često pisala sastavke drugima kojima to nije bilo lako. Dakle, ta je potreba za pisanim izražavanjem svoje nutrine, onog istinskog ja, ne biografsko-činjeničnog, satkanog od emocija i iskustava, bila u meni otkad znam. Dječje sam priče i romane počela pisati kad sam dobila djecu i uočila da se neki problemi koji su mene mučili u djetinjstvu ponavljaju i u naraštajima moje djece. Morala sam progovoriti o tome kako se osjećaju djeca kad ih odrasli ne čuju ili ne razumiju. Moja je spisateljska misija, stoga, postala izgradnja tog komunikacijskoga, razgovornoga mosta među generacijama.
ZAŠTO VOLIM ČITATI
Čitanje me je održalo i izgradilo. Odrastala sam kao jedino dijete na selu, u dijelu gdje nije bilo djece, uz stroge roditelje koji mi nisu davali previše prostora, u razdoblju kad nije bilo filmova na televiziji, samo subotom navečer i nedjeljom poslijepodne, nije bilo računala niti mobitela, čak ni telefona. Knjige su mi bile spas, vodile s me na putovanje u druga vremena i prostore. Tako da je to bilo razdoblje mog intenzivnog unutarnjeg života, u moru monotonih i nepoticajnih okolnosti koje su me okruživale. Tada sam čitala sve što mi je došlo pod ruku, uključujući i tzv. roto-romane s kioska iz edicija Sirius i Trag.
Uvijek su me mamile knjige za odrasle, u tom sam smislu brzo odrasla kao i u tome što sam se prestala igrati igračkama još prije polaska u školu. Prva mi je slikovnica bila neka verzija Crvenkapice koja čak i nije imala ime autora na koricama, ali pamtim je cijeli život: ”Crvenkapi reče mati/kroz šumu ćeš otrčati/odnijet baki u njen stan/miloštu za rođendan.“ Nitko mi nije znao objasniti što je milošta, riječ koju pamtim do danas. U dragoj su mi uspomeni ostale bajke iz cijelog svijeta. Jako sam voljela bajke, posebno neke perzijske zbog neobičnog ozračja, sjećam se jedne, Rascvjetana ruža, o djevojci kojoj bi, kad se smijala, s usana padale rascvjetane ruže. I danas kad vidim ružu u punom cvatu, sjetim se te priče.
Po tome vidite koliko su te prve knjige važne, ostaju s nama cijeli život, upletu se u naše snove, u naše iskustvo i teško je reći u kome trenutku pomažu i djeluju zajedno s nama u našim životnim pothvatima, bilo samo s nekom riječi koju smo uz njih naučili, ili poukom koju ćemo iskoristiti, možda poslije i nesvjesni otkud nam je došla.
Danas smo okruženi morem slikovnica, svi ih pišu, svi žele tiskati baš svoju priču i to je lijepo. No pisanje slikovnica povlači i odgovornost, svjesnost da tim pričama ne šaljemo poruku samo djetetu danas, nego i usmjeravamo razvoj osobe koja će jednog dana postati.
ŠTO VOLIM ČITATI
Imamo doista pisaca koji oblikuju divne originalne slikovnice, a među plodnijima su Silvija Šesto, Ana Đokić, Zoran Pongrašić, Nina Vađić, Nikolina Manojlović Vračar…, da spomenem samo neke, ali treba istaknuti i ilustratore poput Vande Čižmek, Ane Kadoić, Branke Hollinsgsworth, Marka Pinjuha… koji svakoj priči pristupaju s osebujnim žarom.
Valja napomenuti još jedan važan faktor u nastanku slikovnica u našoj književno-nakladničkoj galaktici, a to su urednici. Oni su onaj važan filtar koji odvaja prosječno i nedovoljno dobro od vrhunskoga. Takvi su urednici Ana Đokić, Jelena Kovačić, Silvija Šesto…, a nadam se da i sama, svojim uređivanjem biblioteka Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, te rukopisa naklade Sretno srce i nekih autorskih projekata, pridonosim tome da oko nas budu samo vrhunske i poticajne slikovnice.
Što se stranih autora tiče, divne su slikovnice koje stvara Makedonac Vane Kosturanov, u posljednje je vrijeme ostvario i neke suradnje s našim piscima i riječ je o divnim, sjetnim prizorima i porukama koje šire vidike. Na svojim radionicama pisanja slikovnica neizostavno spomenem dva slikovnička bisera: Emily Horn i Pawela Pawlaka: ”Oprostite… jeste li vi vještica?” i Pascala Bieta: ”Izgubio se jedan zeleni pas”.
Riječ je o školskim primjerima slikovnica, što znači da slika i riječ imaju jednaku važnost, te se nadopunjuju; ne možemo pratiti priču bez slike niti sliku bez riječi, to je najvažnije za slikovnicu! Ako tekst i slika nisu povezani, riječ je o ilustriranoj knjizi. Osim što posve poštuju spomenuto, originalne su im priče, a pouka o važnosti tolerancije drukčijih toliko je diskretno upletena u duhovit i zabavan, niti predugačak niti prekratak, tekst da će se uvući u naš um prije nego shvatimo da smo uz tu priču primili jednu od najvažnijih životnih lekcija.
INSPIRACIJA
Nadahnuće mi je cijeli svijet, sa svim svojim različitostima i šarolikostima, te ljudi oko mene. Uvijek napominjem kako su promatranje i osluškivanje drugih preduvjet za pisanje. Dok sam u nekadašnjem Vjesniku uređivala Dječji kutić, svaki sam dan za nj pisala novu priču o čarobnom šeširu. Željela sam, naime, da svaka priča bude samostalna, ali da ih povezuje neki zajednički motiv čije će pojavljivanje čitatelj iščekivati. Tako sam napisala 190 priča u isto toliko dana. Nadahnuće sam crpila iz svakodnevice, gledala djecu na igralištu, slušala njihove priče, pripovijedanja njihovih mama i baka te moram priznati da su mi tih dana većina njih završili u priči. Takav mi ritam pisanja nije dopustio kasniju doradu, pa je to bio svojevrsni eksperiment u svijetu književnosti za djecu.
Doduše, kad ste pisac za djecu, nerijetko vam djeca na susretima govore o čemu bi voljela čitati pa vas mole da napišete knjigu o tome. Dakle, inspiracije ne može ponestati. Osim toga, vraćam se često u razdoblje svojeg odrastanja u potrazi za sličnostima i razlikama, pa katkad upravo to postane okosnica nekog novog romana ili priče.
MOJA POLICA
Napisala sam dosad mnogo romana za djecu, toliko da, kad ih nabrajam, uvijek neki zaboravim spomenuti. Prvi mi je roman ”Upomoć, mama se smanjila”, uslijedio je ”Janko među dinićima”, a nagradom Mato Lovrak ovjenčan ”Krapinski pračovjek Babu”; pa krimić ”Kika i tajna uklete kuće”, duhovita napetica ”Puhni u jedra”, nagradom Grigor Vitez ovjenčani ”Krugovi na vodi”, roman o siročetu iz Andautonije ”Andautonac” i nastavak mu ”Povratak u Andautoniju”, ”Krotitelj vodenjaka” i sasvim poseban roman „Suze boga Marsa” o djeci u ratu. Osim toga, tiskane su i dvije zbirke priča o čarobnom šeširu ”Šešir od snova” 1 i 2, a ove su mi godine tiskani i ”Pričokazi”, zbirka igrokaza.
Napisala sam i ponešto za odrasle: zbirku priča ”Let nad staklenim stolom” i roman ”Kocke od maka” , te dvadesetak drama za odrasle od kojih je komedija ”Susjedi” imala svoju premijeru u travnju u Velikoj Gorici u režiji Ivana Lea Lema.
Relativno sam nova u svijetu slikovnica jer to nije nimalo lak format. Odvažila sam se okušati u njemu tek nakon napisanih 11 romana. Dakle, lakše mi je pisati roman, samo se prepustim i pišem, a u slikovnici svaka riječ mora biti na svom mjestu, ne smije ih biti premalo pa da se ilustrator muči tražeći one posebne prostore za slikovnu nadopunu priče, ali ne smije biti ni predugačka jer previše teksta ubija priču. Umijeće je naći svoju autorsku mjeru i to je izazov koji prihvaćam. Prva mi je slikovnica ”Franjo ili potraga za srećom” s Milanom Trencom kao ilustratorom koji je tu priču o našoj zarobljenosti u pojedine navike koja nas sprječava da vidimo svijet oko sebe vizualno bogato nadogradio. Druga mi je slikovnica ”Kako smo gradili kuću”, koju je oslikao Boris Kugler, o prijateljstvu dječaka Darina i autističnog dječaka Jana koji svoje prijateljstvo grade kao kuću od slikovnica, treća je priča ”Park u oblacima”, ilustratorice Branke Hollingsworth, o tome kao je teško priznati pogrešku, ali ne priznamo li je odmah, dok je mala, ona će narasti u velik problem. Ta je slikovnica dobila nagradu stručnog žirija ”Ovca u kutiji” kao najbolja slikovnica 2020. Posebno mi je draga i slikovnica ”Dječak koji je poplavio svijet”, koju je ilustrirao Marko Pinjuh, o tužnom dječaku koji ne može prestati plakati dok ne sretne djevojčicu uz koju shvati da svatko kroz život nosi neku tugu, ali je ne izražavaju svi suzama. Surađivala sam s časopisom Prvi izbor koji je objavio niz mojih priča i pjesama, a otkako sam predsjednica HDKDM-a i pišem doktorat ne stignem više.
NOVOSTI
Razrađujem koncept triju slikovnica i dvaju dužih proza za djecu. Sve te priče postoje zasad samo u mojoj glavi i u nekoliko poglavlja kojima sam samo naznačila kako bi se radnja trebala nastaviti. Nadam se da će biti jednako dobro primljene koliko ja uživam u njihovu pisanju.
PORUKA RODITELJIMA
Svakako bih poručila roditeljima da izdvoje vrijeme da čitaju sa svojom djecom. Uloga posrednika u prvim godinama djetetova života jednako je važna kao i priča koju taj posrednik čita ili interpretira djetetu. To je doživljaj kojem se djeca svakodnevno vesele i nikad ne zaborave. Roditelj/posrednik tako uvodi dijete u svijet koji se prikazuje tek kad počnete čitati priču, do tada je knjiga ili slikovnica samo plosnati papirnati predmet. No uz čitanje priče i dodatnu ekspresivnu interpretaciju koja potiče maštu, taj svijet oživljava u djetetovu umu i potiče njegov razvoj. Baš kako što hrana hrani naše stanice, lijepe priče potiču razvoj našeg mozga, mašte i kreativnosti. A uz to dvoje svako dijete može postati pobjednik, čime god se bavilo u odrasloj dobi. Jer pobjednik nije samo jedan, pobjednik je svaki pojedinac koji, upijajući dostupna mu znanja i priče, spozna sebe i ostvari svoje potencijale.
Objavi komentar