Ja sam Iva. Imam 39 godina, iako ponekad imam 65, a češće 27. Volim vruću čokoladu, tople sendviče i hladno pivo. Volim pjevati u tušu, igrati se skrivača kada nitko ne zna da se igram, putovati, spavati i jesti, kao i maštati o putovanju, o spavanju i o hrani. Imam troje djece, koji su najdivniji i najdivljiji na svijetu, koji me istovremeno i umaraju i pune energijom, zbog kojih pišem priče koje ih uglavnom ne zanimaju.
ZAŠTO VOLIM ČITATI
Otkad znam za sebe, voljela sam čitati. Moja je želja za novim pričama bila toliko jaka da sam koristila svaki slobodan trenutak za čitanje: čitala sam u hodu, na putu za školu, skrivena iza stabla u vrtu, na rođendanskim proslavama dok su ostali plesali sentiše. Čitanje me poticalo na maštanje: voljela sam zamišljati i svoj život kao uzbudljivu avanturu. Oduvijek mi se činilo da samo napola živim u stvarnom svijetu.
Među najdražim knjigama, kojima se i kao odrasla često vraćam, definitivno su “Tonček i Točkica” Ericha Kästnera, “Zagonetni zamak” Edith Nesbit, “Braća lavljeg srca” Astrid Lindgren, kao i sve knjige iz serije “Pet prijatelja” Enid Blython. Od hrvatskih autora jako volim Kušana i Krilića, kao i “Šegrta Hlapića” Ivane Brlić-Mažuranić.
ŠTO VOLIM ČITATI
Dok prije osam godina nisam dobila prvo dijete nisam bila upoznata sa svijetom slikovnica, niti su me one posebno zanimale. Otada se broj slikovnica koje imamo kod kuće opasno približava broju knjiga “za odrasle”.
Zanimljivo mi je vidjeti koliko se moj ukus i ukus moje djece razlikuje. Prihvaćam da djecu vesele drukčije priče od onih koje se meni sviđaju, a mene pak veseli kada oni uživaju u čitanju, tako da im uvijek dozvolim da sami izaberu slikovnice koje ćemo čitati. Naravno, izbor im je ograničen slikovnicama koje sam ja odabrala kupiti, tako da sam ipak ja šef, ali oni to ne shvaćaju. :-)
Najmlađi (skoro dvije godine) najviše voli slikovnice s puno jasnih slika i malih detalja. Još uvijek su mu najdraže sve slikovnice iz serije Medo Tobi (Hartmut Bieber), a jako voli i likove Pipa i Popi (Axel Scheffler).
Schefflera vole i starija djeca (od šest i osam godina) tako da često biraju čitati slikovnice koje je on ilustrirao, a za koje je Julija Donaldson napisala tekst (“Grubzon”, “Mjesta ima na metli svima”, “Najotmjeniji div u gradu”...). Sin od šest godina jako voli priču “Uho” estonske autorice Piret Raud. Najstarija kći je sada počela i sama čitati, trenutno se glasno smije uz knjigu “Kućica na stablu od 13 katova” (Andy Griffiths, Terry Denton).
Slikovnica koju će oboje uvijek izabrati je “Škola bontona gospođice Mirice” (James Maclaine). Vole čitati o djeci koja neke stvari rade pogrešno. ;-) Zato vole i priču “Ne, ne i ne! Ne dolazi u obzir!” (Marie-Iabelle Callier, Annick Masson).
U posljednje su vrijeme meni najdraže slikovnice “Jedan savršeno običan dan” (Beatrice Alemagna) i “Mamin zmaj” (Marju Tammik). U priči o maminom zmaju, koji iz mame izađe kada se mama naljuti, vrlo se dobro prepoznajem. ;-) Na moju žalost, moja djeca ne dijele moj entuzijazam tako da te dvije nikada ne dođu na red za čitanje. Njih moram sama listati kada djeca zaspu. :-D
INSPIRACIJA
Fascinantno mi je promatrati svijet iz perspektive moje djece, koja u sve ulaze naivno, nevino i bez ikakvih očekivanja i predrasuda. Njihova pitanja i problemi su mi najveća inspiracija. Budući da ih sve zanima, često razgovaramo o “ozbiljnim” temama, koje su u današnjem svijetu možda tabu, a za koje smatram da se ne bi smjele izbjegavati.
Starost, bolest, smrt, odgovornost, različiti oblici ljubavi… sve je to dio našega svijeta i sa svime će se dijete prije ili kasnije nužno morati susresti. Zato želim biti prva s kojom će o tim stvarima razgovarati. Trudim se na njima primjeren i prihvatljiv način objasniti sve što ih možda zbunjuje i muči. Nije mi problem priznati kako takve stvari zbunjuju i muče i mene samu. Na tom su tragu i teme mojih slikovnica (i onih napisanih i onih u mojoj glavi) - one su samo nastavak naših razgovora.
MOJA POLICA
Krajem 2019. izašla je moja slikovnica “Mala Mara i veliko stablo” u izdanju Turističke naklade. Kratke crtice iz našeg života gotovo svakodnevno objavljujem na svojoj Instagram i Facebook stranici. Objavljeno mi je i nekoliko kratkih priča, ali te su za veliku djecu. :-)
NOVOSTI
Sredinom ove godine izlazi moja druga slikovnica pod naslovom “Moja baka ne zna tko sam” u izdanju Ibis Grafike, a koju će ilustrirati divna Hana Tintor. To je kratka priča namijenjena djeci od 5 do 8 godina. Kroz opis nježnog odnosa djevojčice Eme i bake Zrinke, koja naglo počinje zaboravljati događaje i ljude, priča normalizira i djeci približava temu starenja i smrti.
PORUKA RODITELJIMA
Na najjednostavnijoj razini čitanje od rane dobi, osim što pomaže razvijanju osjećaja za jezik i jačanju komunikacijskih vještina, na zabavan način vježba koncentraciju i pamćenje.
Ali čitanje je i puno više. Kroz priče, i još važnije - kroz razgovor o pročitanim pričama - dijete razvija kritičko mišljenje, osjećaj empatije, toleranciju, svijest o vlastitim emocijama. Čitanje otvara horizonte i širi perspektivu.
Meni nema ljepšeg nego stisnuti se uz malena tijela moje djece i zajedno s njima otputovati, u glavi, u neki drugi svijet. U današnje vrijeme, kada nam je puno toga ograničeno i nedostupno, knjige su prekrasna mogućnost bijega.
A sasvim iskreno - moja su mi djeca najslađa kada su koncentrirana, mirna i tiha. :-D
MALO O MENI :-) Ja sam Iva. Imam 39 godina, iako ponekad imam 65, a češće 27. Volim vruću čokoladu, tople sendviče i hladno pivo. Volim ...){kind=link}
Objavi komentar