 |
| Ana Torma |
 |
| Moja malenkost |
Kako si došla na ideju da pokreneš Lonac Slikovnica (Ana), tj. Male čitače (Marija)?
Marija: Mali čitači su proizašli iz jedne jednostavne ideje da pomognem drugim roditeljima i osobama koje čitaju djeci i s djecom, pronaći kvalitetne domaće i strane slikovnice i dječje knjige. Kad sam ja počinjala čitati svom najstarijem mališanu, sada devetogodišnjaku, nije bilo lako naći popise kvalitetnih slikovnica. Svašta smo posuđivali iz knjižnice i kupovali u knjižarama pa smo zapravo zajedno odrastali u tom svijetu dječje književnosti. Nakon što se rodila najmlađa članica naše obitelji, pomislila sam kako bi bilo lakše imati jedno mjesto na kojem su osvrti i preporuke kvalitetnih slikovnica i dječjih knjiga te vijesti vezane uz dječju književnost. Tako sam pokrenula blog Mali čitači pa uz sve već nabrojano, sada na njemu gostuju hrvatski autori/ce i ilustratori/ce govoreći o svom radu kroz kratka predstavljanja.
Ana: Shvatila sam da provodim previše vremena na društvenim mrežama pokušavajući da budem u toku sa vestima koji izdavač je izdao novu slikovnicu, šta rade ilustratori ili pisci, kada su promocije ili sajmovi knjiga i sl. I onda mi je sinulo da bi bila dobra ideja objeniti sve te informacije na jednom mestu. Lonac Slikovnica sam pokrenula 2017. godine i još uvek je jedini blog u Srbiji posvećen isključivo slikovnicama.
 |
| Lonac Slikovnica, ilustracija Maje Veselinović |
 |
| Mali čitači |
Kakvo je stanje sa čitanjem u Srbiji, tj. Hrvatskoj, čitaju li djeca i roditelji?
Marija: Iako statistike govore u prilog tomu da ne čitaju dovoljno, mislim da se situacija mijenja na bolje. Čini mi se da postoji taj neki jaz između generacija, kao da postoji rupa kad je digitalna tehnologija uzela zamaha pa je čitava jedna generacija, zapravo više njih, ostala bez ljubavi prema pisanoj riječi i knjizi. To vidim svakodnevno na svom radnom mjestu, u srednjoškolskoj knjižnici. Oni ne mogu bez svojih pametnih telefona niti sekunde, ali bez knjiga mogu godinama. I teško je to promijeniti u toj adolescentskoj dobi. Iako se nadam da još ima nade za njih. Ali mislim da će nove generacije djece to promijeniti. Jer su roditelji svjesniji da nije sve u tehnologiji, da nas ona zapravo na neki način ograničava, koliko god se činilo suprotno. Treba nam što više programa za poticanje čitanja, pričaonica, radionica, sajmova knjiga, predstavljanja i vjerujem da će knjiga zauzeti mjesto koje joj pripada u svakom domu.
Ana: Hm, rekla bih da deca čitaju više nego roditelji, tj. da roditelji postaju sve više svesni koliko je važno čitanje od najranije dobi, iako sami možda ne čitaju. Često mi pišu roditelji koji pitaju za preporuke slikovnica za njihovo dete, ali je takođe i veliki broj blogova mama koje pišu o slikovnicama i čitanju sa decom iz svog iskustva. Posebno bih preporučila blogove Čarapice, Cvrkutanje i Mamu iz magareće klupe.
Koje bi kampanje za poticanje čitanja izdvojila kao vrijedne u svojoj zemlji?
Marija: Definitivno je to kampanja Čitaj mi!, prva nacionalna kampanja za poticanje čitanja naglas djeci od najranije dobi. Cilj kampanje, koja je započela 2013. godine, je poticati roditelje i druge odrasle da s čitanjem naglas djetetu započnu već od njegova rođenja kako bi čitanje postalo dijelom svakodnevnog ugodnog druženja roditelja i djece te kako bi se stvorila posebna emocionalna veza između djeteta i odrasle osobe koja mu čita. Podjednako važan cilj jest poticati roditelje da s najmlađom djecom što prije počnu dolaziti u lokalnu narodnu knjižnicu.
Ana: Na žalost, nisam upoznata sa ni jednom kampanjom tog tipa na nacionalnom nivou iniciranu od strane Ministarstva prosvete ili kulture. Sa druge strane, čini mi se da su bibliotekarke te koje daju sve od sebe da promovišu čitanje od najranijih dana, da privuku nove čitaoce i edukuju roditelje. Skidam im kapu zbog energije i kretivnih ideja! Preporučujem da pogledate inspirativne priče dobre prakse iz javnih biblioteka Srbije koje su zabeležile sjajne devojke iz udruženja Kulturis u okviru projekta „Kako im uspeva?“.
Podržavaš li kupovinu dječjih knjiga ili posudbu u knjižnici?
Marija: Ja sam uvijek za posudbu 😊 Što uopće ne znači da ne kupujemo slikovnice i dječje knjige. Svakog tjedna smo u knjižnici i posuđujemo slikovnice i knjige, a ponekad nešto poželimo imati i u svojoj kućnoj biblioteci. Imamo tu sreću da mnogo slikovnica i dječjih knjiga dobijemo kao recenzentske primjerke o kojima ja pišem pa i tako popunjavamo svoju kućnu biblioteku. Ali tko može odoljeti čestim akcijama slikovnica. Mi ne.
Ana: Obe smo bibliotekarke po struci, tako da mislim da znamo odgovor! Žao mi je kada čujem da se neko žali na skupe knjige kao da je to jedini način da se dođe do njih. Biti član biblioteke nije skupo, a za decu je cena ekvivalent jedne slikovnice otprilike. Nema lepše slike od deteta koji lista knjige u biblioteci i ponosno nosi članski kartu! Isto tako, omiljena detetova (kupljena) slikovnica, malo cepkana ili žvrljana, koju želi iznova da mu čitaju pred spavanje je prelepa uspomena.
Kako bi opisala domaće (svoje) tržište slikovnica?
Marija: Rekla bih, s mog laičkog stajališta, da je hrvatsko tržište slikovnica sve bolje i kvalitetnije u zadnje vrijeme. Mnogo je kvalitetnih domaćih slikovnica i dječjih knjiga, pogotovo kod malih izdavača i drago mi je što se uspijevaju probiti. I dalje ima mnogo kičastih slikovnica, uglavnom prijevoda stranih, napisanih prema animiranim filmovima, ali čini mi se da su roditelji svjesniji važnosti čitanja od najranije dobi i onoga što se čita. Čini mi se da ne kaskamo jako za svijetom, pokušavaju se hitovi prevesti brzo i kod nas, iako možda upadamo u zamku ne tako bajnog prijevoda, u nekim slučajevima. Uglavnom, nije loše, iako uvijek može bolje, naravno.
Ana: Mislim da ima prostora za nove, drugačije izdavačke kuće koje će gurati domaće autore i ilustratore, ali im davati i (više) slobode nego što imaju sada. Isto tako, treba nam više prevoda aktuelnih slikovnica, kao i klasika, sa kojima dosta kasnimo. Ukratko, rekla bih da je srpsko tržište malo i konzervativno, ali sa neverovatnim potencijalom!
Koje 3 domaće slikovnice preporučuješ, a koje 3 strane?
Marija: Uvijek je teško preporučiti ograničen broj slikovnica, ali mogu reći koje su mojim klincima najdraže i koje najviše čitamo iako se i to mijenja s vremena na vrijeme. Trenutno su to Mrljek i Prljek (serija slikovnica o higijeni autorice Jelene Pervan i ilustratorice Jelene Brezovec, nakladnika Evenio, sa super smiješnim bakterijama u glavnim ulogama), Sretno srce (predivna slikovnica autorice Nine Vađić i ilustratorice Ane Kadoić, nakladnika Sretno srce, koju bi trebao pročitati svaki roditelj-pogotovo stražnje korice) i Ovdjezemska (odlična mindfulness slikovnica za najmlađe autorice Tamare Vučković i ilustratorice Dubravke Kolanović, nakladnika Harfa)
Od stranih, nikad im neće dosaditi Olivia Iana Falconera, uvjerena sam u to. Olivia je lik svih likova, bliska njima i zato ju obožavaju. Vrlo blizu Oliviji su i Mano i Dado, glavni likovi u dvjema zbirkama priča (proljetno-ljetnoj i jesensko-zimskoj), a koje su zanimljive i kad ih čitate po dvadeseti put, autora Franza Mosera. I trenutni najhit je A što će biti sutra?, poljske autorice Renate Piatkowske, s odličnim kratkim pričama o djevojčici Rozaliji i njenim svakodnevnim avanturama, a s kojima ćete se nasmijati do suza.
Ana: Što se tiče domaćih: Ema i jež (David Albahari i Dušan Petričić) – svakako nesvakidašnja slikovnica, obavezno i za decu i odrasle! Zatim Cickove avanture (Dana Todorović i Bojana Dimitrovski), jer ne mogu da se nagledam Bojaninih ilustracija i Ničija kuca (Patriša Anđelković i Dobrosav Bob Živković) – jedna od meni omiljenih priča.
A kada su strane u pitanju veliki sam ljubitelj Veoma gladne gusenice (ali i svih ostalih slikovnica Erika Karla koje su sjajne za učenje engleskog jezika), serijala Petsona i Findusa, kao i slikovnice Put vetra (priča kineskog pisca Cao Vensjuena sa ilustracijama našeg talentovanog Aleksandra Zolotića).
Kojih srpskih, tj. hrvatskih slikovnica još uvijek nema kod tebe, a voljela bi da su prevedene?
Marija: Ne mogu reći da pratim pažljivo srpsku dječju književnu scenu, ali osvrte na Loncu Slikovnica svakako pročitam i tamo mi je za oko zapela Nevidljiva ptica Ljubivoja Ršumovića i Dušana Petričića i čini mi se odličnom! Voljela bih ju pročitati.
Ana: Kako živi Antuntun (Grigor Vitez i Tomislav Torjanac), Djevojčica i ptica (Dubravka Pađen Farkaš i Dražen Jerabek) i Ribalica (Stanislav Marijanović). Trudim se da pratim hrvatsko tržište slikovnica i priznajem da imate vrlo talentovane i kreativne autore i ilustratore!
Što si voljela čitati kad si bila mala?
Marija: Obožavala sam Disneyjev komplet slikovnica u kojima sam biraš kako ćeš nastaviti priču. Isprobala sam valjda sve moguće varijante. Jako mi je drago da je moja mama sačuvala te slikovnice pa sada u njima uživaju moji klinci. Neke od najdražih knjiga bile su mi Bajke Hansa Christiana Andersena i Kad bi drveće hodalo Grigora Viteza. I danas obožavam te knjige i čitam ih sa svojom djecom.
Ana: Sa mamom sam učila napamet pesme iz Zmajeve Riznice pesama za decu, a sa tatom (koji je lovac) čitala jednu od prvih knjiga koju samostalno mogla da pročitam, a to je Lovac Pantelija (Laza Lazić). Obožavala sam Diznijeve priče i bajke generalno, a kasnije i romane Beli očnjak i Zov divljine. Sredom nisam mogla da dočekam da mama dođe s posla i donese nov Mikijev zabavnik!
Objavi komentar