Danas imamo čast predstaviti vam na blogu Olju Savičević Ivančević, poznatu hrvatsku spisateljicu koja piše za odrasle, ali i za djecu. Mi smo veliki obožavatelji i imamo sve njene slikovnice za djecu koje često čitamo jer imaju ono nešto posebno u sebi. Uz to, sve su ih ilustrirali divni umjetnici i umjetnice. U razgovoru s Oljom pročitajte što nam je rekla o svom spisateljskom putu za djecu te koji su njeni favoriti dječje književnosti.
Spisateljica sam i pjesnikinja. Uglavnom pišem za odrasle, ali nakon što sam prije desetak godina počela surađivati s kazalištima za djeca i mlade te lutkarskim kazalištima, doživjela sam veselje koje sam imala kao dijete prilikom čitanja djela u kojima su stvarnost i mašta ravnopravne: to je prostor velike slobode, ali i odgovornosti koji te natjera da dobro promisliš o stvarima koje postaju tekst. A to su bitne stvari u pisanju općenito.
ZAŠTO VOLIM ČITATI
Volim čitati oduvijek. Rasla sam okružena knjigama i ljubav prema knjigama koju je moj otac prenio na mene, prenijela sam na svoju djecu. Želim napomenuti da ne dolazim iz obitelji intelektualaca ili iz dobrostojeće obitelji, ali da je u vrijeme mog odrastanja zbilja postojalo poštovanje prema knjizi i znanju uopće. Danas, nažalost, književnost, a i kultura općenito, doživljavaju se povlastica koja pripada intelektualnoj eliti kojoj je to na neki način posao ili ekonomskoj eliti koja sebi može priuštiti vrijeme za kulturu. Mislim da je to velika šteta. U svakom slučaju, onaj tko zavoli čitati, a čitanje je ipak dostupno gotovo svima, jest privilegiran čovjek – život je uz knjige puno ispunjeniji, rekla bih i smisleniji. Ako je glazba zvonka radost, onda su knjige tiha i konstantna radost.
ŠTO VOLIM ČITATI
Volim braću Fan. Slikovnice Svjetlana Junakovića s kojim sam i surađivala. Recimo njegove ilustracije uz dječju poeziju Arsena Dedića uz slikovnicu „Dječje oči“. To je autentična umjetnost i autentična književnost.
Zanimljivo mi je kako su moja djeca, kćer koja sada ima devetnaest i sin koji ima osam, dobro reagirali na iste slikovnice koje su meni bile drage, na Ivanu Brlić Mažuranić i Cvijetu Job, Ćopića, Viteza, „Strašnu djecu“ Gorana Babića.
Uz kćer sam naučila svašta o vješticama i vilama, a uz sina sam naučila svašta o dinosaurima i kukcima; on je posebno volio slikovnice Davida Walliamsa, koje su i meni zabavne. Sad kad čita sam, pomalo izlazi iz svijeta slikovnica i čini mi se da se našao u nekim Walliamsovim likovima, vidjet ćemo kamo će nas to odvesti, meni se čini kao dobra stvar da jedan tako živahan dječak, osim gadgeta, svaki dan sam uzme knjigu i čita, a kćer je, eto, studentica književnosti.
INSPIRACIJA
Pisala sam da zabavim svoju djecu, a onda sam se i sama počela zabavljati.
Uvijek nastojim stvari koje su važne kroz igru i humor ubaciti u priče za djecu. Recimo prijateljstvo dječaka i djevojčica kao jedna nenametljiva priča o ravnopravnosti ili priča o suprotstavljanju lošim autoritetima koja im može biti ohrabrenje da je kritičko razmišljanje poželjno i pozitivno. To što im želimo poručiti ne bi smjelo biti naporno, nego zanimljivo i lijepo.
Postoje propozicije kako bi trebalo pisati slikovnice za djecu, ali zanimljivo da ih oni najbolji uvijek bar malo prekrše. Nekad mislim da čitava dobra književnost pa tako i ona za djecu počiva na tom svjesnom prekršaju.
MOJA POLICA
U suradnji s vrhunskim ilustratorima Svjetlanom Junakovićem, Imeldom Ramić, Anom Kovačić i Lucijom Mrzljak objavila sam slikovnice i jednu ilustriranu zbirku pjesma za djecu: Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (Sandorf, 2017.), Adriana se vratila (Aqua Maritime, 2019.; na hrvatskom i engleskom) , Sami na cilome svitu (Sandorf, 2020.), Zaljubljena u čitav svijet (Školska knjiga, 2021.) i Moj prijatelj Mačkodlak (Sandorf, 2021.).
Objavi komentar