Mislim da svi već znaju koliko volimo slikovnice Olje Savičević Ivančević. Šporki Špiro i Neposlušna Tonka su nam od prvog čitanja jedna od najdražih slikovnica ikad. I bez obzira koliko sjajan tekst i rime bili, mislim da autorica ima i sreću što surađuje s nevjerojatnim ilustratorima i ilustratoricama koji njene slikovnice čine još sjajnijim, pravim draguljima hrvatske dječje književnosti.
A priča o Mačkodlaku započinje s jednom Jele, djevojčicom iz grada koja je došla kod stare pratetke Micike na praznike jer je mama u rodilištu, a tata puno radi pa ju nema tko pričuvati. Ali u Selendri (da, to je ime sela )nema djece i Jele se dosađuje po cijele dane. Jednoga dana odluči otići u šumu, a jedan jedini dječak iz sela upozori ju da ne ide jer tamo živi Mačkodlak.
Ali Jele se ne boji ni šume ni mraka, jer joj je mama više puta rekla da u mraku nema ničega čega nema na svjetlu. I to je istina!
I Jele, baš kao što je dječak i predvidio, naleti na Mačkodlaka. Ali on nije čudovište iz šume, već samo malo veća umiljata maca. Jele ga povede kući pratetke Micike, a tamo ju dočeka veliko iznenađenje - mama s malom bebom
Svi se zajedno dogovore kako će Mačkodlak ostati kod pratetke Micike, a Jele će ga posjećivati. I pratetka Micika odsvira na svojoj harmonici nekoliko najdražih pjesama.
Nama se priča jako svidjela, i to ne samo zato što smo veliki mačkoljupci, časna riječ
Ta lakoća koja prožima tekst, jela koja nam nisu poznata (jer ipak smo mi Slavonci, ali zahvaljujući Masterchefu znam što je jaje u sorbulu ), jedna znatiželjna djevojčica, njena neobična pratetka i mačke: šarena, žuta i siva malena čine ovu slikovnicu veselom i zanimljivom, čak pomalo nostalgičnom. Mi smo uživali u čitanjima, a malo fali da Micikinu pjesmu znamo napamet, zato od nas velike velike preporuke!
Objavi komentar