Napisao: Slavko Sobin
Ilustrirao: Patricio Alejandro Aguero Marino
Tvrdi uvez, 55 str.
Nakladnik: Mozaik knjiga
Preporučena dob: 4+
Moram priznati da sam jedva čekala pročitati Šapice. Baš me zanimalo o kakvoj se priči radi. I nisam ostala razočarana, nimalo. Pročitali smo ju kao priču za laku noć, odmah isti dan kad je stigla. Najmlađa cura i ja smo se ušuškale i počele čitati dok su stariji gledali nešto na TV-u u drugoj sobi, no jedno po jedno počeli su pristizati. Načuli su priču i došli se ušuškati s nama.
Priča je to koja prati dva psa, jednog malog mješanca (avlijanera što bi rekli mi u Slavoniji) i rasnu, fino odgojenu pudlicu. Ona meditira, jede sushi i dolazi iz fine obitelji, a mali mješanac je rođen na ulici, jede ostatke koje djeca iz škole bace putem i nema obitelj. Jednog dana sretnu se u blizini škole. Nju preplaše petarde i tako se upozna i sprijatelji s mješancem. Iako mu se neprestano obraća svisoka, ona se njemu sviđa. Kad ju upita kako je završila na ulici, ona mu prvo proda priču da je njena obitelj otišla na ljetovanje, a nju izbacila na ulicu. No kasnije, kad shvati koliko je mješanac zadovoljan svojim životom, ispunjen i sretan bez obzira na to što nema gotovo ništa, ali mu je to taman, odluči mu reći istinu. Da je njena gazdarica bila trudna i rodila dijete, a ona gazdaričinu ljubav jednostavno nije željela dijeliti pa je samo otišla. Mješanac je iznenađen i uči pudlicu važnu lekciju.
Vjeruj meni. Ljubav je jedina stvar na ovome svijetu koje bude više ako je dijeliš s drugima.
I pudlica se odluči vratiti kući gdje ju tužna dočeka gazdarica. Koja usput odluči udomiti i mješanca.
Ova divna priča uči djecu mnogočemu, a posebno tome kako su prijateljstvo i prihvaćanje različitosti važni. Odijelo ne čini čovjeka (ili psa), pokazalo se još jednom i u ovoj priči. Na kraju same priče saznajemo da se pudlica, koju je mješanac cijelo vrijeme zvao Vi (shvatit ćete kad pročitate anegdotu iz slikovnice), zove Dona, a malenom mješancu daju ime Švrćo. On je, naime, cijelo vrijeme bio uvjeren da se zove Mrš Ajdča jer su mu se tako obraćali na ulici pa ga je Dona zvala Mrš (podsjetilo nas je to na slikovnicu NE!).
Ilustracije venezuelanskog ilustratora s hrvatskom adresom Patricia Aguere zanimljive su i vesele, odlično nadopunjuju priču bez pretjerivanja. Dva različita fonta, za narativni i dijaloški dio, čine sve još zanimljivijim. Jedan plusić je i stranica prije samog početka priče, vrlo zanimljiva klincima.
I na kraju, s obzirom da je autoru ovo prva slikovnica (ili ilustrirana knjiga), a sam kaže da je oduvijek htio pisati, ali nije bio siguran zna li, odgovor je - zna, mislim da je to sasvim jasno. I to radi vrlo dobro. Iako nekad možda osjećamo otpor prema literaturi koju pišu osobe koje su poznate iz neke druge industrije (kazališne, filmske, glazbene) pa pomislimo što se sad oni tu guraju, pa imaju svoju branšu, treba stati na loptu i pustiti ljude da rade što vole, pogotovo ako to rade odlično.
Ova slikovnica baš nosi neku toplinu i izaziva lijepe osjećaje, a jednu poruku iz nje bih izdvojila za kraj jer sumira sve ono što je važno.
Treba biti sretan zbog stvari koje imaš, a ne patiti za onim što nemaš.
Slikovnicu možete nabaviti na web shopu Mozaik knjige, a mi se od srca zahvaljujemo na recenzentskom primjerku.
Objavi komentar