Tekst i ilustracije: Piret Raud
S estonskog preveo: Boris Vidović
30 str., tvrdi uvez
Nakladnik: Ibis grafika
Preporučena dob: 3+
Da vam netko ispriča kako postoji slikovnica u kojoj je glavni lik uho, da uho, ono što imamo na glavi, uglavnom dva komada, mislili bi da se taj netko šali. Ali evo, upravo ću vam o takvoj slikovnici pisati. I uopće se ne šalim.
Zahvaljujući nakladniku Ibis grafika imali smo priliku zaroniti u estonsku dječju književnost i moram priznati da me iznenadila. Ugodno. Nevjerojatne su njihove priče i ilustracije, a pravi dokaz je i Uho. Kažu da je Piret Raud dobila inspiraciju za ovu slikovnicu nakon što je čula zgodu o uhu Vincenta van Gogha, koju vjerojatno svi već znate. Inače, radi se o nagrađivanoj estonskoj spisateljici i ilustratorici koja je napisala 19, a ilustrirala preko 40 knjiga za djecu. Nominirana je za najznačajnije svjetske nagrade za dječju književnost poput Hans Christian Andersen i ALMA.
A što se događa s uhom u Uhu?
Probudivši se jednog jutra,
uho je primijetilo da je sasvim samo.
Više nije bilo glave s kojom
je živjelo cijelog života.
Glava je nestala.
Uho bez glave bilo je potpuno obezglavljeno.
I što sad?
Uho je bilo zbunjeno i prestrašeno jer je glava uvijek bila ta koja mu je govorila što činiti. A sad je više nije bilo. No uho je srelo žabu. Žaba nije željela ništa osim da ju netko posluša kako pjeva. I uho je pristalo. I žaba i uho bili su veseliji. Idućeg dana pojavio se slon. On je uhu želio ispričati svoju tužnu priču. I ono ga je poslušalo, a slon se oraspoložio.
Nakon slona, stigao je zec. On se uhu želio izjadati, uho je shvatilo njegovu nevolju i zecu je odmah bilo lakše.
Vijest kako uho umije slušati
ubrzo se proširila čitavom zemljom.
Iz daljine i iz susjedstva životinje su dolazile uhu
da ih ono posluša.
Slušajući, uho je pomoglo mnogima. A onda se pojavila paučica Riina koja je neprestano govorila uhu kako su svi ostali glupi. Uho se osjećalo loše dok je Riina oko njega plela svoju mrežu.
"Kad bi samo glava bila tu!" mislilo je.
"Ona bi znala ušutkati pauka!"
Ali glave nije bilo.
No pomoć je stigla. Žaba je pojela paučicu, slon je oslobodio uho paučine, a zec ga je zagrlio i dao mu pusu.
Od tog dana uho više nije mislilo na glavu.
Steklo je nove prijatelje i bilo je vrlo sretno.
Mene je oduševila ova priča, a i klince. Toliko je slojevita i može se iščitavati na mnogo razina pa vam ostavljam da sami procijenite koji je put kojim vi želite ići. Pomalo me podsjeća i na basne. Nije da je uho uobičajen lik iz basni, ali ovdje se baš lijepo uklopilo. Nekad smo i sami možda previše vezani za neke osobe, rituale, osjećaje i nestankom toga, doživljavamo krizu identiteta. Mislimo tko smo mi, kako ćemo to mi, možemo li, jesmo li dovoljno hrabri. Jesmo, baš kao i uho. Zahvaljujući prijateljima i novim poznanstvima, uho pronalazi nešto što dobro radi. Sluša. A slušajući, pronalazi sebe. I novi smisao života. Čak i bez glave.
Ilustracije su posebna priča. Posebne i predivne. Nenametljive, jednostavne, a vesele. To simpatično uklapanje uha na samom početku, kao oblak, gljiva, riba, puž, leptir i slikom prati priču uha koje jednostavno ne zna više tko je i što je.
Pa onda zec koji se došao izjadati uhu zbog mrkve koju je uzeo sa snjegovića, odlično! Stvarno smo se nasmijali i zabavili prelistavajući ovu neobičnu slikovnicu i uživali čitajući ju. Iskreno se veselimo novim estonskim naslovima.
Slikovnicu možete nabaviti u web-shopu Ibis grafike, a mi se od srca zahvaljujemo na recenzentskom primjerku.
Objavi komentar