Otkad nam je stigao paket izvrsnih naslova iz Ibis grafike, pokušavam vam napisati osvrte, ali jednostavno ne pronalazim dovoljno vremena za analize kakve ja volim. Zato sam ih odlučila sve proći u jednom tekstu i pokazati vam koliko su kvalitetni i vrijedni čitanja. Radi se o dječjim književnostima o kojima sigurno ne znamo mnogo, ali kad su im predstavnici ovakvi, onda sam sigurna da su izvrsne.
Pa krenimo redom. Iz ove hrpice, poznavatelji slikovnica bi zasigurno prepoznali Kestutisa Kasparavičiusa, litavskog autora i ilustratora. Ili prvo ilustratora pa autora jer on sam kaže da slikovnicu prvo crta pa tek onda piše. Mnoge smo njegove slikovnice i dječje knjige pročitali dosad, ali nekako su nam srcu najviše prirasle Budalaste priče. A od nedavno i Drhturavi vitez. Priča je to o Patkogradu i njegovim neobičnim stanovnicima. Našle su se tu patke svih vrsta, a među njima i Antun. On je zaljubljen u patkicu Kržuljicu, ali čini se da ga ona baš i ne primjećuje. Zima stiže u Patkograd, a s njom i snježne pahulje. Rijeku prekriva led i Antun ga odluči prvi isprobati na svojim drvenim klizaljkama. Ubrzo se na ledu pojave i ostale patke. Sve su se željele pokazati u najboljem svjetlu kližeći i izvodeći neobične okrete. Jedino Kržuljičina djeda nije bilo. On je početkom jeseni odletio na posljednje putovanje u daleku zemlju i ostavio svoje klizaljke Kržuljici kako bi ih dala Drhturavom vitezu. Kržuljica nije imala pojma na što djed misli. Posljednji je na led stigao Crni ljepotan. Sve su patke uzdisala za njim. Crni Ljepotan je izvodio najneobičnije okrete, a Antun je, pokušavajući isprobati isti okret, pao na stražnjicu i slomio svoje klizaljke. A Crni Ljepotan je ipak previše izbrusio svoje klizaljke. Probio je tanki led i nestao pod njim. I dok su ostale patke samo gledale, Antun je skočio u ledenu rijeku i spasio Crnog Ljepotana. Kad je izašao, od hladnoće se tresao, a Kržuljica je shvatila što je njen djed mislio kad je spomenuo Drhturavog viteza. Od tog dana, Antun i Kržuljica zajedno su klizali i bilo ih je baš lijepo vidjeti. Prekrasna je ovo priča o nesebičnosti i davanju, hrabrosti, ljubavi i prijateljstvu. A krase ju majstorske ilustracije najpoznatijeg litavskog umjetnika.
Iduća slikovnica koju vam želim predstaviti je Pripovijest o mišu koji nije imao sanjke, estonske autorice i glumice Kadri Lepp i ilustratorice Piret Ninepuu-Kik. Još jedna zimska priča, baš da nas rashladi ovih vrućih dana. Snijeg je pao i prekrio šumu. Kad su se mlade životinjice probudile i vidjele koliko snijega ima, odlučile su se sanjkati. Mali mišić je stavio kapu, šal i rukavice i polako krenuo za njima. On nije imao sanjke, ali se silno želio sanjkati s drugom djecom. Tada je kraj sebe ugledao kapu, a ispod kape glavu mrzovoljne kornjače. Bila je to vrlo stara kornjača, ali shvatila je da mali mišić plače. I zamolila ga je da joj pomogne popeti se na brdo. Mišić ju je gurao i vukao i dok su došli na vrh brda već je počeo padati mrak. Kornjača ga zamoli da ju okrene na leđa, mišić se popne njoj na trbuh i odgurne šapicama. Jurili su, vrtili se i klizali i sretni stigli u podnožje brda. Kornjača je otpratila mišića do njegovog doma, a on ju je ponudio juhom. Kornjaču ju nije dočekala jer je od umora zaspala, ali ju je zato mišić pokrio najdebljim jorganom. Uz ovu priču možda vam malo zasuze i oči jer se radi o jednoj lijepoj i toploj životnoj priči. Jedno neobično prijateljstvo i spremnost za pomoć bez obzira na sve, poruka je koju daje ova slikovnica oslikana neobičnim, ali predivnim ilustracijama.
Još jedna estonska autorica, Piret Jaaks, oduševila me je slikovnicom Mamin zmaj. Slikovnica je to od koje nisam znala što očekivati, a dobila me je na prvu. Čini mi se da mi, mame, često imamo previsoka očekivanja od sebe samih. Meni je, iskreno, puno lakše kad vidim da nisam sama u svojim promišljanjima i dvojbama. Sve mi imamo svoje zmajeve, a ova slikovnica tako nježno, iz dječje perspektive progovara upravo o njima. Važno je da smo ih svjesne, da o njima razgovaramo s djecom i partnerima, da znamo da nismo same. Ne postoji savršena mama i to nam mora biti jasno, bez obzira kako stvari stajale i izgledale. Ali mama koja je svjesna svojih zmajeva, koja sa svojom djecom razgovara, koja voli, tješi, raste, uči i pokušava biti bolja je sasvim dovoljno dobra mama. Lako je to shvatiti kad u rukama imate ovakav dragulj, jedan od rijetkih u kojima nije sve savršeno i ružičasto. Dragulj ne samo zbog priče, već i zbog posebnih i nevjerojatno lijepih i zanimljivih ilustracija ilustratorice Marju Tammik.
Ako ste čitali Strašnu vilu i divlju zimu, onda ćete znati tko je Jana Bauer. Poznata i priznata slovenska spisateljica koja u formi slikovnice donosi priču o onome što svu djecu muči u barem jednom trenutku njihovih života. O čudovištima. Čudovišta ima raznih, a Oto Skakavac je pravi majstor u tjeranju čudovišta. Jednom ga je posjetio prijatelj Filip Zec koji je baš imao problem sa čudovištem ispod kreveta i nije znao kako ga riješiti. Oto mu je odlučio pomoći. No, ispalo je da će to biti teže nego što je mislio. Jer to čudovište ispod Filipovog kreveta nije bilo ni nezgrapno, ni zubato, ni dlakavo. Tada su odlučili potražiti pomoć stručnjaka - gospodina Klepetala. On je odmah znao da se radi o repovcu pa je Filipu i Otu dao kutijicu da ju gurnu pod krevet. Začuo se krik, a Filip i Oto su repovca zamotanog u tepih odnijeli iz zgrade do potoka. Kad su se vratili u Filipovu sobu, Oto nije izdržao pa je pogledao što je u kutijici. I ugledao svoj odraz u ogledalcu. Odlična priča s ilustracijama Malgosije Zalac možda nije baš za strašljivce, ipak se tu radi o čudovištima. Ali je iznimno duhovita i pokazat će djeci da baš svako čudovište ima neku slabu točku. Bilo ono pravo ili izmišljeno.
Objavi komentar