(PO)MALO O MENI 😀
Obična sam klinka koju su napale godine kako to već mora biti.
Pišem otkad znam za sebe. Doslovno sve i svašta. Podigla sam troje
djece pišući, poslom koji i nije baš popularan i plaćevrijedan u
Hrvatskoj, no pisati volim, to mi je strast. Baš sam nekidan
razgovarala s jednom kolegicom što bih napravila da 1. Igram igre na
sreću 2. Dobijem jackpot. Pisala bih. I ništa se ne bi promijenilo,
jer bez obzira što i živim od pisanja, ja živim za pisanje.
Slikovnice sam,
možda malo neuobičajeno, jer većina propiše tu formu kad imaju
malu djecu, počela pisati “kasno”, kad su djeca odrasla. Možda
baš zbog toga. Zbog odmaka. Pisati kraći tekst za slikovnicu
nevjerojatno je iskustvo. Lakonski bi netko mogao reći: ah, par
rečenica i to je to. Ipak, za razliku od duljih formi, u kojima je
prisutnost razuma u pisanju neizostavna, kratki slikovničarski tekst
je često poput meditacije, izvantjelesne aktivnosti, iskustva.
Doslovno dobivaš temu, poruku, tekst linkom s nebesa i bacaš je kao
po uputama više sile na ekran. Analizirati to vrlo je teško, no
osjećaš da si cijelog sebe dao u taj kratki tekst koji, ako si
dobro pročitao link, pogađa sve dobne skupine, od djece do
odraslih. Govorim isključivo o nenamjenskim, ne izravno edukativnim
slikovnicama, jer često trpamo sve u isti koš. Nije sve ilustrirano
s malo riječi slikovnica.
ZAŠTO VOLIM ČITATI
Čitanje i pisanje
funkcioniraju poput zarazne bolesti. Nema lijeka iako se današnje
vrijeme i nesvjesno trudi „izliječiti“ taj sjajan kanal s pomoću
kojeg odrastamo u ljude kakvi bismo trebali biti. Tata mi je usadio
naviku čitanja, kupujući knjige, donoseći svježe slikovnice ravno
iz tiskare, a i kuća nam je bila puna knjiga, na svakom koraku
knjige, slikovnice, enciklopedije. Čitala sam sve što bi mi došlo
pod ruku, a u ranim godinama to su svakako bile basne, obožavala sam
basne svih basnopisaca, osobito Ezopa, zatim je tu bio prisutan
Zvonimir Balog kojeg je tata i poznavao, Kanižaj, Čapek, Gianni
Rodari sa svojim Telefonskim pričama, Elin Pelin, Ivana Brlić
Mažuranić, Ćopić… Zapravo, sviđalo mi se sve što je bilo malo
pomaknuto, voljela sam plodove zaigranih autora, iščitavala u tome
slast slobode. Rado sam čitala i poeziju ispred zrcala, glumatala.
Zapisivala neke svoje haikue, kratke zapise, aforizme. Voljela sam se
time hvaliti i uvijek bih sve pokazivala tati koji me je motivirao za
dalje, a u školovanju imala sam sreće imati divne učiteljice i
profesorice koje su tu motivaciju poticale dalje.
ŠTO VOLIM ČITATI
Hrvatska književnost
za djecu i mlade u zadnjih dvadesetak godina donijela je novi val
autora koji su sasvim dorasli bogatoj tradiciji hrvatske književnosti
za djecu. Godišnje se producira i do 150 djela, no bojim se da mnogi
autori još nisu „pročitani“, a ono što žalosti jest da smo od
svih zemalja visoko na ljestvici onih koji u svojoj školskoj lektiri
imaju ponajmanje domaćih autora.
Pa
kad bih sad morala izdvajati autore na koje bi trebalo obratiti
pozornost, bojim se nesvjesna preskakanja. Zato ću na kraju niza
staviti tri točkice i zažaliti što Hrvatska nema baš niti jednog
časopisa namijenjenog književnosti za djecu i mlade što uključuje
i stručnu kritičku recepciju. Izdvajam tako kao kolegica kolege:
Zoran Pongrašić, Nena Lončar, Nada Mihelčić, Sanja Andabaka,
Vlasta Golub, Snježana Babić, Jadranko Bitenc, Ana Đokić, Vlado
Rajić, Melita Rundek, Mladen Kopjar, Jelena Pervan, Branka Primorac,
Nada Zidar-Bogadi…to je samo mali dio onih koje vrijedi pročitati,
a popis se nastavlja, osobito onim autorima koji su napisali sjajne
tekstove za slikovnice, a također manje zastupljenu teen literaturu
poput Rosie Kugli, Magdalene Mrčele, Sonje Smolec, Nade
Mihaljević…Nezavidno je nabrajanje! Evo nisam primjerice navela
dvije Sanje, no one su toliko popularne, te mislim da su na vrhu
pročitanosti.
INSPIRACIJA
Crpilište inspiracije
je nepresušno. Sve oko mene je inspiracija i svako živo biće je
inspiracija. Nedavno sam, u slučajnom susretu s jednim gospodinom
beskućnikom, a ništa nije slučajno, prepisala, doslovno prepisala
iz glave tekst koji će uskoro izaći kao slikovnica a zove se
„Dijeli nas staklo“. Kad izađem iz svog omeđenog svijeta gdje
živim, nameću se ideje i priče podjednako kao i u omeđenom
svijetu, između kreveta, pisaćeg stola i vešmašine.
MOJA POLICA
Kad je riječ o
časopisima, ponajviše sam objavljivala u Modroj lasti. Osobno ne
zbrajam svoja djela, no dragi kolega čini to umjesto mene pa je do
sada izbrojio 55 naslova namijenjenih djeci i mladima. Kad je riječ
o slikovnicama tu su
1.PRIČA
O O: zlikovnica
2.
UHVATI
MI PLAVOG MEDU
3.
IRENA
I PET KRISTALNIH PEHARČIĆA
4.
MOTORNE
TRATINČICE
5.
SLJEMENKO:
svako dijete zaslužuje svoje mjesto u žičari
6.
GOSPODIN
MRAK I 3 BIJELA ŠEŠIRIĆA
7.
KOKO
SE VRATIO
8.
MARTIN
NA VRHU
9.
SIRUP
PROTIV MAČJEG KAŠLJA
10.
VODIČ
KROZ ŠUMU ZA NEBODERE
11.
ZELENKAPICA
12.
ŽELJKO
I TRI RODE
13.
BALTAZAR
MORA SPASITI MORE
14.
BIM
I BUM
15.
BOŽIĆ
S MIHAELOM
16.
HEKLICA
I PLETKO SPAŠAVAJU LEDENKA
17.
HORACIJEV
USPON I PAD
18.
MARTINA
I MRKVICA GUNĐALICA
19.
MARTIN
I ČAROBNA ZEBRA
20.
NEOBIČNO
JAJE
21.
PALAC
SIM PALAC TAM
22.
JUČERDANASPUTRA
: KAOBAJKE
23.
DEVETA
OVČICA
24.
(Z)EZOPOVE
BASNE
25.
VODIČ ZA DOBRICE
26.
O DEVAMA I VELIKOM SRCU ĐURĐEVCA
27.
JAPAJAPAC
28.
KRALJICA KOPRIVA
29.
SRETNI OKLOPČIĆI
30.
MIONA, DAJ ŠUTI!
32.
PRUGASTA
33.PE PITA O NEBU
Dobro ste došli na promociju
zadnje izašle MIONA, DAJ ŠUTI, 10.01.2020. u knjižnica i čitaonicu
“Bogdana Ogrizovića”. Uz slikovnicu promovirat ćemo i istoimeni
kalendar za 2020. te postaviti izložbu fotografija i ilustracija iz
slikovnice. Promocija počinje u 18 sati, čašćenje i nagradna igra
su tradicionalno uključeni! Ne smijem zaboraviti, da kad je riječ o
slikovnicama, veliku zaslugu, zapravo jednakopravnu zaslugu imaju i
ilustratori, pa im i ovaj puta zahvaljujem. Mionu je ilustrirao Boris
Kugler, a fotke okinula moja kći, fotografkinja Ana s kojom često
surađujem.
NOVOSTI
Uskoro iz tiska, kao
što sam kazala izlazi slikovnica „Dijeli nas staklo“, zatim
„Srebrenko crnpas crnpar“, neobična slikovnica o temi depresije
kao bolesti 21. stoljeća a koja ne preskače ni djecu.Za malo veće uskoro će izaći zbirka priča „Tvoja priča
zvuči suludo“. Jako se veselim povratku teen publici.
PORUKA RODITELJIMA
Živimo u doba kad su
elektronički mediji najagresivniji i prema tomu najutjecajniji. Što
se ne pojavi na televiziji ili bilo kojoj vrsti ekrana nije in.
Velika je odgovornost javne televizije da potiče čitanje, a i u
sklopu proklamirane državne kampanje, no nažalost nije tako. Na
javnoj televiziji nemamo ni pet minuta sustavno posvećenih knjizi za
djecu i mlade. I dok se to ne popravi, ostaje sve na roditeljima.
Zajedničko čitanje preko dana ili pred spavanje, od malih nogu,
sveti je zadatak. Knjiga je najjači medij i generacijskog
povezivanja. Čitajući djeci otvaramo prostore upita, rasprava,
istinske komunikacije. Oblikujemo početnu sirovost i pretvaramo
djecu u plemenite ljude. Nema te knjige koja bi mogla djeci
naštetiti. Od malih nogu treba gajiti taj čin zajedništva u užitku
čitanja i komentiranja. Tim tijekom, od djece stvaramo kritička
čitača, onog koji će znati izabrati i nastaviti čitalačku
odiseju sam, te guštati u toj divnoj uronjenosti u svjetove i živote
književnih likova.
Objavi komentar