Prevela s francuskoga: Mirna Šimat
37 str., tvrdi uvez
Nakladnik: Znanje
Preporučena dob: 5+
Kad sam prošle godine bila u Baselu, u jednoj sam knjižari naletjela na ovu slikovnicu i oduševila me. Prvo ilustracijama, a onda i pričom. I evo je, ove godine je zahvaljujući Znanju, stigla i na hrvatskom. Moram priznati da za ovu autoricu prije nisam čula, a kad sam počela čitati o njoj, iznenadila sam se koliko je slikovnica i dječjih knjiga dosad objavila. Preko 30. Podrijetlom je Talijanka koja živi i radi u Parizu. A slikovnica Jedan savršeno običan dan, 2017.g. je uvrštena među 10 najbolje ilustriranih slikovnica prema New York Timesu i New York Public Library. Također je ovjenčana i nagradom Golden Medal for Original Art njujorškog udruženja ilustratora.
Priča je ovo o, u hrvatskoj verziji, dječaku koji s majkom dolazi u kuću za odmor. U slikovnici na engleskom koju sam imala prilike pročitati, nije određen spol djeteta, a iz ilustracija nije posve očito o kojem se radi i to mi se svidjelo jer mali čitatelji sami mogu odabrati tko će biti glavni lik - dječak ili djevojčica. To, naravno, u našem jeziku nije moguće, ali ne znam kako je u originalu na francuskom jeziku. Oni stižu sami, bez oca, kojeg očito više nema, ali ne saznajemo zašto. Dječak, kao i mnogo djece danas, provodi mnogo vremena u svijetu videoigrice, a majka, kao i mnogi roditelji danas, provodi mnogo vremena na računalu rješavajući poslove. U jednom trenutku, majka odlučuje da je dosta igranja videoigrice i oduzima ju dječaku, a on ju potajno uzima i izlazi van. I kreće u avanturu kišnoga dana.
Već na samom početku, skačući s kamena na kamen, videoigrica mu ispadne iz džepa i padne u baru. Upravo će taj događaj označiti početak dječakovog ponovnog povezivanja s prirodom. On ponovno vidi i proučava puževe, gljive, sjemenke, zrnca, korijenje, bobice, sunce, kišu, zrak, kukce, ptice, kamenčiće...
Vraća se kući, pokisao i promrzao, ali sretan. I u ogledalu vidi osmijeh svog oca. I zna da bi on bio ponosan na njega. A s majkom sjedi u tišini i pije vruću čokoladu kako već dugo nisu.
Već na samom početku, skačući s kamena na kamen, videoigrica mu ispadne iz džepa i padne u baru. Upravo će taj događaj označiti početak dječakovog ponovnog povezivanja s prirodom. On ponovno vidi i proučava puževe, gljive, sjemenke, zrnca, korijenje, bobice, sunce, kišu, zrak, kukce, ptice, kamenčiće...
Vraća se kući, pokisao i promrzao, ali sretan. I u ogledalu vidi osmijeh svog oca. I zna da bi on bio ponosan na njega. A s majkom sjedi u tišini i pije vruću čokoladu kako već dugo nisu.
Svi znamo koliko je važno vrijeme provedeno u prirodi. Iako se čini da je danas teško djecu istjerati van na svježi zrak i da bi oni radije vrijeme provodili pred računalom i televizorom, važno je da roditelji svojim primjerom pokažu koliko je važno provoditi vrijeme u prirodi i živjeti zdravim životom. Ilustracije Beatrice Alemagna su izuzetne. Počevši od unutarnjih korica fluorescentno narančaste boje koja se provlači kao detalj, kao boja dječakove jakne kroz cijelu slikovnicu i kao suprotnost tamnom, kišnom i oblačnom okolišu te dubokoj i mračnoj šumi. Zanimljiv je i izbor fonta na naslovnici koji izgleda kao da je iz neke videoigre. Ono što je na nas ostavilo poseban dojam je posljednja ilustracija na kojoj dječak i majka sjede u kuhinji za stolom i uživaju u vrućoj čokoladi. Bez mobitela, bez videoigara, bez laptopa. Svima nam ponekad treba jedan ovakav čudesan i nevjerojatan, običan dan. Mi ih pokušavamo živjeti što više.
Objavi komentar