Predstavljamo autoricu: Ivana Francišković Olrom

(PO)MALO O MENI 😊

Otkad sam se rodila, zovem se Ivana Francišković. Prilično komplicirano.

Prije pet godina sam promijenila ime. Sad se zovem Ivana Francišković Olrom. Ako želiš biti pisac (a ja baš želim), to je nezgodno ime.

Zato nisam neki ozbiljni pisac, nego onaj koji ponekad ode do Vrlingrada i tamo se druži sa Smotancima. Tamo nikome nije važno kako se zovem, jer u Vrlingradu smo svi – Smotanci. A smotane su i priče koje pišem o našim druženjima.

Kad nisam u Vrlingradu, onda sam u Karlovcu. Živim s jednim Darijem, koji se preziva Olrom i zajedno imamo jednog Nikolu, dva psa, jedan akvarij i puno tegli s cvijećem. I tako mi šećemo šumama i rijekama, razgovaramo o tome što ćemo za ručak i dok dođemo kući, već je vrijeme za večeru.

Uglavnom volim sve što sam voljela i kad sam bila samo dijete: pizzu, špagete, stripove i časopise. Volim piti čaj. I vježbati jogu. Jako volim vrtove i uporno pokušavam uzgojiti jedan lijepi, plodan vrt, ali mi svake godine to nekako izmakne. Baš kao i Mirkecovoj mami nagrada na vrlingradskom festivalu cvijeća. Zato volim Vrlingrad. Tamo ima puno vrtova. Onaj Slavka Pohapanca mi je najdraži.

ZAŠTO VOLIM ČITATI

Čitam. Možda zato što mi je baka puno čitala. Možda i zato što je moj tata stalno čitao. Možda mi je takav horoskop. Tko zna. Sve je moguće. Osobito u knjigama.  Recimo, Petar Pan. To je priča kojoj se često vraćam. On nikako ne želi odrasti. Nisam ni ja htjela, ali izgleda da ipak jesam. Ali, evo, tu, baš tu u lijevom džepu, ostalo mi je nešto vilinskog praha. Za Nigdjezemsku i slična mjesta. I Vrlingrad, naravno.

ŠTO VOLIM ČITATI

Nekad sam čitala sve. Apsolutno sve. I crnu kroniku. I ljubavne oglase. I reklame. I fusnote. I bilješke o autorima. I upute. Čak i upute.

Još uvijek čitam. I čitam posvuda. Osim crne kronike.  I uputa. Njih nikako.

Jako mi se sviđa roman „Kako živim sada“, autorice Meg Rosoff. Tužan je, sretan je, stvaran je. Kao i život.

Uvijek mi se sviđa Kekec. Hrabar je. Sviđa mi se i Hajdi. Ima veliko srce.

Tom Sawyer i Huck Finn. Mangupi i najdraži.  Sve od Jacka Londona. Baš sve.

Veseli me puno toga od Julie Donaldson. Nikolu isto.

Bum Tomica u stripu mi je odličan. Podsjeća me na sve one stripove s kojima sam odrastala.

  

Ilustratore pratim čak i više nego pisce. Ima dobrih. Ima sjajnih. Ali, ima jedna, posebno mi je draga. Zove se Goga. Gordana Ivković. Ona je isto iz Vrlingrada. I za sebe vjerojatno neće nikad reći ni da je dobra ni da je sjajna. Baš zato jest. I meni je najdraža. Mislim da se prilično dobro slažemo. I prilično sam sigurna da Smotanci bez nje jednostavno ne bi bili – Smotanci.

U Karlovcu ima jedan momak, Mario Šimić se zove. Radi u knjižnici. Kad ne radi, onda stvara najljepše moguće drangulije. Među njima se nađe i poneka ilustracija. I svaka je fantastična.

INSPIRACIJA

Ima nekih dana, kad pogledam oko sebe i pomislim: sve je u redu i to je baš – u redu. U takve se dane zapisuju priče o Smotancima.

Ima i nekih drugih dana, onih, kad pogledam u sebe i oko sebe i pomislim: ništa, baš ništa nije u redu. U takve dane nastaju priče o Smotancima.  I onda opet sve bude u redu.

MOJA POLICA

Polica Smotanaca je malena, ali raste. Na njoj se trenutno nalaze:

Lagane laži, mali roman o nešto većim lažima.

Čudak Šumek, slikovnica o Veljku koji je postao frik onog dana kad je odlučio preseliti u šumu.

Prgava Vera, slikovnica koja dokazuje da čak i mravi imaju tajne.

Tamo negdje, ispod vode, slikovnica o jednom nemogućem prijateljstvu i o tome kako ribe odmaraju živce.

NOVOSTI

Pohapanac! Nekad je išao školu, igrao badminton i svima govorio: Dobar dan. Tako dobar i pristojan zvao se Slavko. Onda je Slavko napunio dvanaest godina. I sve se promijenilo. Slavko se promijenio. Toliko se promijenio da više nije mogao biti dobar i pristojan. Mogao je samo biti Pohapanac. Čudovište koje je pojelo skoro čitavi svijet. A ostatak zauvijek promijenilo.

PORUKA RODITELJIMA

Kad si odrastao, stalno nešto čekaš. Čekaš u redu, čekaš plaću, čekaš ljubav, čekaš savršen dan, čekaš život.

Kad si dijete, ništa ne čekaš. Misliš i kažeš što misliš. Želiš i kažeš što želiš. Voliš i pokažeš ljubav. I živiš.

Kad si roditelj, onda imaš izbor: ili ćeš dijete učiti čekanju, ili ćeš od djeteta ponovno naučiti živjeti.

Zato djeca vole kad im čitamo. Zato što nam priče pomažu živjeti. 

Share: