Napisala: Ida Mlakar Črnič
Ilustrirao: Peter Škerl
Preveo: Krešimir Krnic
Tvrdi uvez, 26 str.
Nakladnik: Ibis grafika
Preporučena dob: 5+
Kad sam nedavno pisala o bajkama, povela se rasprava o tome trebamo li ih ili ne čitati djeci. Razna su mišljenja o tome, ali mislim da se svi možemo složiti da roditelji najbolje poznaju svoje dijete i najbolje mogu procijeniti je li neka slikovnica/knjiga/priča/bajka za njih. Da, nisu sve priče sa sretnim krajem i mislim da je u redu da djeca to znaju. Ne možemo im čitati samo priče sa sretnim završecima. Možemo, ali čemu. Svijet je takav kakav jest. Možemo se potruditi objasniti ga djeci, pokušati promijeniti stvari na koje možemo utjecati i pridružiti se pokretima za koje mislimo da će promijeniti svijet nabolje. Svi se vjerojatno sjećamo Andersenove bajke Djevojčica sa šibicama. Tužna je, ali i životna. Pa čak i danas, preko 150 godina nakon što je napisana. I danas postoje djeca koja nemaju krov nad glavom, djeca koja nemaju što jesti, djeca koja nemaju što obući. I danas postoje ljudi koji će pomoći iako možda i sami oskudijevaju, a postoje i ljudi koji mogu, ali neće pomoći. Ono što sam ja naučila iz našeg dugog čitalačkog staža je to da djeca puno lakše sažvaču tužne priče od nas odraslih. Mi o njima razmišljamo danima, mjesecima, stišće nas u grudima, gutamo suze dok im čitamo, a oni - njima je to samo priča. Već i u razgovorima nakon čitanja shvatim koliko oni lakše podnose takvu vrstu priča. Shvaćaju, suosjećaju, ali ih ne obuzmu toliko kao nas odrasle. Upravo smo jednu takvu slikovnicu pročitali nedavno. Slovenska autorica Ida Mlakar Črnič u svojoj se priči U blizini živi djevojčica dotaknula problema današnjice - "nevidljive" djece.
Kroz jednu kalendarsku godinu, od siječnja do prosinca, jedna djevojčica piše neku vrstu dnevnika u kojem saznajemo ponešto o njoj, njenoj prijateljici i djevojčici koja živi u blizini.
U blizini živi djevojčica koja nije lijepa kao ti i ja. Nema plave kovrče. Nema lijepu odjeću. Nema ružičastog konjića. Nitko joj ne govori da je princeza. Na školskom je dvorištu nitko ne zove na igru.
Ta djevojčica živi s mamom i bratom u staroj kući. Ona nije bogata, nema svoju sobu, nema prijatelja, nitko ju ne zove imenom, nečujna je i nevidljiva.
Ali kad se djevojčica u rujnu ne vrati u školu, otvore njen ormarić i u njemu pronađu mapu s crtežima. Prelijepim crtežima na kojima je ona nacrtana kao princeza, a u njenoj se sobi nalazi ogromna duga.
I djevojčica koja piše dnevnik shvati da je ta "nevidljiva" djevojčica zapravo ista kao i sve ostale djevojčice.
Tu je živjela djevojčica. Takva kakve smo ti i ja.
Lagala bih kad bih rekla da me nije stisnulo u grudima i da nisam gutala knedle dok smo čitali ovu slikovnicu. Svi smo mi odrasli osjetljivi na priče koje uključuju djecu. Mislim da ova slikovnica može biti odličan povod za razgovor o prijateljstvu, podjelama i "nevidljivoj" djeci. Onoj koja ne nose najnovije tenisice i odjeću, nemaju najnoviji model mobitela (ili mobitel uopće), nemaju svoju sobu ili ju dijele s braćom i sestrama. Davno su nas učili da odijelo ne čini čovjeka, mislim da je to danas jasnije nego ikad prije.
Osim lijepe, iako tužne priče, atmosferu odlično upotpunjuju i ilustracije slovenskog ilustratora Petera Škerla. Zagasite i blijede boje, nevidljive baš poput djevojčice u priči. Djevojčice koja je željela biti baš poput svih drugih djevojčica, ali joj životne prilike to nisu dopustile.
Slikovnicu možete pronaći na web shopu Ibis grafike, a mi se od srca zahvaljujemo na recenzentskom primjerku.
Objavi komentar