Predstavljamo autoricu: Dijana Merey Sarajlija

Kad smo moji klinci i ja prvi puta čitali stihobasne ove vesele i zanimljive autorice (a pročitali smo ih čim su stigle u našu knjižnicu), bile su nam jako smiješne, neobične i totalno drukčije od svega što smo dotad pročitali. I poželjelii smo doznati nešto više o autorici tih divnih stihova i njenoj obitelji koja cijela sudjeluje u stvaranju novih slikovnica pa smo joj se čak i javili. A odgovor nas je nasmijao i razveselio do suza:

"Divni ste!

Svima nam je bila suza u oku

kako ste opisali našu Koku.

Dobili smo poticaj za daljnji rad

jer shvatiste kakav je Pijetao bio gad.

A tek o Biku, a tek o Biku,

kakvu ste spontano stvorili sliku!

Obuzele su nas silne emocije

od vaše krasne promocije!

Veliko hvala

šalje vam naša obitelj mala!"

Osim stihova, nama su se jako, jako svidjele i ilustracije, a nadam se da ste pročitavši osvrt na Koku koja je sve gledala svisoka i Bika koji je želio biti šik i vi odlučili uploviti u svijet stihobasni. Ako niste, vjerujem da će vas razgovor s Dijanom Merey Sarajlija na to svakako potaknuti. Uživajte u čitanju!

(PO)MALO O MENI

Moja draga kolegica i prijateljica, Renata Rade, u svojoj me recenziji moje prve slikovnice, nazvala „pjesnikinjom i plesačicom“. Oduševljena i isprva iznenađena tim laskavim epitetima, shvatila sam da bi to zaista ukratko bio opis onoga što se trudim biti, a trudeći se valjda i postajem. Portugalski književnik José Saramago u svojoj Bilježnici napisao je da su pjesnici „ljudi koji riječi stavljaju na pravo mjesto“.  Ne mogu se pohvaliti da sam baš jedna od pjesnikinja na koje je on mislio, ali svakako spadam među neumorne tragače za neiscrpnim bogatstvom riječi. Što se tiče onoga „plesačica“, niti Renata niti ja pod tim ne podrazumijevamo virtuoznog umjetnika koji svojim vještinama zadivljuje publiku, nego mislimo na rast, razvoj i učenje kroz pokret i plesnu igru.

U ranim godinama, život me odveo u Školu za ritmiku i ples (sadašnju Školu suvremenog plesa Ane Maletić), koja će, bez da sam ja to sebi posebno zacrtala, postati i ostati niti vodiljom onoga čime se danas bavim. Kasnije me isti taj život jednostavno nije pustio na studij unutrašnje arhitekture (dva puta nisam prošla prijemni L), nego me uputio na Filozofski fakultet, gdje sam, od mnoštva studijskih grupa, odabrala studirati oduvijek mi najljepši i najdraži francuski jezik, a uz njega i fonetiku, gdje su me privukli zanimljivi kolegiji. Tako sam, umjesto na fakultet arhitekture prostora, došla na fakultet arhitekture riječi, gdje mi se ubrzo svidjelo studirati i na kojem sam kroz nekoliko godina i diplomirala.

I baš tada u Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG tražila se osoba mojega obrazovanja za mjesto „fonetskog ritmičara“, što sam prihvatila i čime se i danas bavim. To bi ukratko značilo da kroz pokret i ples potičem jezično-govorni razvoj djece sa slušnim i / ili jezično-govornim poteškoćama. Osim rehabilitacije, posao uključuje i priređivanje priredbi i predstava, od kojih su najznačajnije izvedene na većim zagrebačkim pozornicama (HNK, Gavella, KD Lisinski).

Vatrica, nastup s djecom DV Poliklinike SUVAG na predstavi Umjetničke organizacije „Svjetlost u pokretu“ Šuma Striborova, CeKaTe, lipanj, 2017.

I rehabilitacija i osmišljavanje točaka, koje su najčešće splet govora, glazbe i plesa, i zapravo proizlaze iz rehabilitacijskih aktivnosti, iziskuju odabir, prepravljanje – prilagođavanje, odnosno osmišljavanje teksta, glazbe, scenskog pokreta i koreografije. S godinama je prilagođavanje sve više postajalo osmišljavanje, jer sam, sve svjesnija potreba djece SUVAG-a i sve sigurnija u svome pozivu, osvijestila da mi je postalo lakše, brže i jednostavnije sama osmisliti situaciju – igru – govornu cjelinu, nego tragati za njom. Tako su se iz poteškoća počele rađati smjernice, jer kad vas dijete ne razumije i te kako postajete motivirani „staviti pravu riječ na pravo mjesto“, pravu rimu u pravi stih, pravi glas u pravi slog.

Na kraju se, dakle, ipak bavim arhitekturom, jer jezik je arhitektura misli. „Mišljenje je djelovanje u zamišljenom prostoru“, rekao je lijepo profesor Mihovil Pansini, a misli izražavamo i prenosimo jezikom. I dalje kružno slijedi jedno za drugim: ako dijete ne izgradi dobro svoj jezik neće moći dalje graditi niti misli, čime njegova sposobnost učenja postaje upitna.

Nakon višegodišnjeg osmišljavanja kako se igrati riječima i izgrađivati njima misli, riječi su se počele poigravati sa mnom. Puno puta se događa da me usred noći probude i ako ih odmah ne zapišem, do jutra uglavnom nestanu… Javljaju se same – vezano uz neku proživljenu situaciju, igru, razgovor, svađu… Tako se dogodila i Krava koja je bila plava, moja prva stihobasna, nevezana za posao u SUVAG-u. Napisala sam je 2006. godine prijateljici koja je upravo bila prekinula višegodišnju ljubavnu vezu. Krava nije imala namjeru biti objavljena, a kamoli ući u seriju stihobasni (još nije niti znala da je stihobasna), jednostavno se dogodila mojoj prijateljici za utjehu u smijehu J. Nakon nje su se na razne načine dogodile još mnoge priče u stihovima, koje već sačinjavaju ili će tek činiti dio ciklusa Stihobasni, a poneke će ući i u ciklus Stihobajki, ovisno o njihovom opredjeljenju J.

Sve što sada stvaram, nastaje uz neizmjernu podršku i ljubav mojeg supruga Hrvoja i naše dvoje djece, Nike (16) i Luke (13), kojima prvenstveno mogu zahvaliti objavljivanje dosadašnjih slikovnica, jer su oni moji prvi, najvažniji i najdraži suradnici u projektu slikovnica, koji se upleo u naš zajednički život. Naime, Nika i Luka samoinicijativno su počeli ilustrirati moje priče u stihovima, koje sam im često čitala. Ispostavilo se da su crteži odlični, te da je, uz docrtavanje u intenzivnijoj tehnici (prvotno su bili nacrtani drvenim bojicama i vodenim bojama, a kasnije suhim pastelama i temperama) od njih moguće napraviti prave pravcate slikovnice. Tako su, nakon što je Hrvoje radove s posebnom pažnjom fotografirao, od tih crteža nastali kolaži koji se danas nalaze u našim slikovnicama. Zahvalna sam gospođi Roberti Šimunić iz nakladničke kuće FoMa, koja je prepoznala naš rad i hrabro se prihvatila objavljivanja naših prvijenaca.

S Robertom Šimunić, nakon promocije slikovnice Krava koja je bila plava / Konj koji je imao neugodan vonj, Interliber, 14.11.2015.

Uz projekt slikovnica, koji je do sada naš najopsežniji „obiteljski projekt“, imali smo već puno „sitnih ali bitnih“ projekata koji osnažuju našu malu zajednicu. Od njihove najranije dobi, Hrvoje i ja nastojimo s djecom provoditi što više vremena u razno-raznim aktivnostima: čitanju, prepričavanju, plesanju, sviranju, pjevanju, stvaranju malih kućnih predstava, kreativnim kućnim radionicama izrade kuglica za bor, bojanja jaja, igranja svim vrstama likovnog materijala (od drvenih bojica, preko Fimo mase do izrade mozaika od sakupljenih kamenčića), izradi igračaka (npr. Barbie kućice od reciklažnog materijala), šivanju, kuhanju (tu ja malo zabušavam), igranju društvenih igara (tu Nika malo zabušava), učenju francuskog jezika (tu Luka malo zabušava), preuređivanju prostorija u stanu (tu Hrvoje malo zabušava), zajedničkom kratkom tečaju sviranja djembe, traženju školjaka, fosila, gljiva, lišća…,  planinarenju, zajedničkim dugim vožnjama biciklom, izletima, putovanjima i sl. Volim i druženje s prijateljima, ali vrijeme provedeno unutar naše male jezgre oduvijek mi je bilo i ostalo najdragocjenije, ispunjavajući me neopisivom radošću, koja mi daje potrebno smirenje i ravnotežu u turbulentnim životnim trenucima, ali i inspiraciju u trenucima vlastitog kreativnog zamaha.

ZAŠTO VOLIM ČITATI

Moglo bi se reći da sam u djetinjstvu više bila okružena književnošću, nego knjigama. Za to su, svaki na svoj način, zaslužna dva važna muškarca u mome životu: tata i dida.

Iako smo u kući imali čak dvije police s raznoraznim knjigama, što sam smatrala velikom količinom literature u odnosu na većinu kućanstava iz susjedstva, ne mogu reći da mi je omiljena razonoda bila zaviriti među njihove stranice. Priznajem da je među njima i bilo onih koje su me privlačile šarenilom – Maja u baletnoj školi, Maja na selu, Maja u trgovini…; debljinom i ilustracijama – dječja enciklopedija Svijet oko nas; ili starošću – knjiga bajki Hansa Christiana Andersena, no radije bih slušala što se u njima nalazi, nego ih sama istraživala. Npr. spomenutu knjigu bajki nisam nikada pročitala, no ipak sam dobro poznavala njezin sadržaj.

Naime, ispod polica s knjigama, nalazile su se dvije velike fotelje, od kojih bi tata, tih sasvim posebnih večeri, zauzeo desnu (gledano iz moga kreveta, odakle sam ga, udobno smještena, pažljivo slušala) te, često ugasivši prije toga svjetlo, sestri i meni na dugo i na široko pričao o Maloj sireni, Palčici, Princezi na zrnu graška, Ružnom pačetu, Djevojčici sa šibicama, Carevom novom ruhu… Nerijetko bi se tu umiješale i la Fontainove basne, kao i priče koje su nam iz njemačke i francuske usmene predaje prenijela čuvena braća Grimm: Crvenkapica, Ivica i Marica, Palčić, Snjeguljica, Trnoružica… i mojem tati posebno drage priče: Bremenski svirači i neizostavni Mačak u čizmama. Tatin bi se teatralni glas u mraku začas pretvarao iz malenog miša u ogromnog diva, iz razigrane Crvenkapice u staru bolesnu baku, iz lukavog mačka u zbunjenog kralja…, te svojim treperenjem, šuškanjem, zavijanjem, zvonkošću ili grohotnim smijehom postajao najzabavnija predstava na svijetu! I kad smo mislile da već sasvim poznajemo neku priču, tatin bi je glas obojao nekom novom bojom, stvarajući iznova novu, još nedoživljenu inspiraciju za našu dječju maštu, koja je sama od sebe u mraku stvarala vlastite slike i prizore. Najzabavnije bi bilo kad bi tata, valjda provjeravajući spavamo li (a tko bi zaspao kraj takve predstave?!), u nekom trenutku sasvim izmijenio priču, izmišljajući nove likove i scene. U početku smo se bunile na takve izmjene („A daaj, tata, ne ide tako!“), ali s vremenom bi jedva dočekale njegovu varijantu priče. Ponekad bi na licu mjesta izmislio i neku sasvim novu priču, koja bi nam bila jednako zabavna, a možda i zabavnija od spomenutih. Događalo se da bi, pričajući priču, zaspao prije nas, što bi osjetile prema monotoniji njegovog glasa. Imam osjećaj da je tata mogao pričati priče i spavajući!

Ljetne smo mjesece sestra i ja, uglavnom bez roditelja, provodile kod bake i dide u zaleđu Skradina. Nije tamo bilo Snjeguljice, niti Palčice, niti zabavnih skroz izmišljenih priča, ali je bilo nečeg sasvim drugog – Legendi o kraljeviću Marku, njegovom junaštvu i konjima. Obzirom da dida, koji se i sam zvao Marko, nije bio pismen, oduvijek me oduševljavalo kako je tolike spjevove uspio upamtiti samo usmenom predajom. Čak sam kao jako mala mislila da su to priče o njemu, tj. da nam priča o svojim dogodovštinama iz rane mladosti i bila ponosna kako je bio hrabar! Kasnije, kada smo svi unučići (a bilo nas je jako puno) naučili čitati, pokazao nam je jako staru knjigu Legendi. Mislili smo da nas zafrkava da ne zna čitati, jer je točno izgovarao svaku napisanu riječ – iz retka u redak, iz stiha u stih, okrećući stranice u pravom trenutku. Ponekad je i od nas tražio da mu čitamo. Nisam više bila sigurna je li se htio podsjetiti nekih redaka ili provjeriti jesmo li stvarno naučili čitati! Danas mi je jasno da su mu vjerojatno prije nas tako čitala njegova djeca, naši roditelji, kojih je bilo sedmero (!), pa je imao dovoljno vremena sve naučiti napamet.

Nakon tatine i didine lektire, uslijedila je ona školska, koja je često, bez tatinih i didinih živopisnih interpretacija bila pomalo mlaka. Bilo je tu zapravo i dobre literature, ali je naglasak prečesto bio na ratnoj tematici, što mi je puno puta čitanje pretvaralo u pravu muku. Čitanje općenito u mojoj osnovnoj školi nije bila najomiljenija aktivnost, te sam se i ja, trudeći se biti što bliža „ekipi“, priklonila većini. Slično se nastavilo i u srednjoj, no kako sam pohađala Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi (današnje 2. i 7. gimnazija), počela sam se susretati s mladim ljudima zainteresiranima za književnost. S vremenom sam shvatila što sam propustila, te se mahnito bacila na lektirno štivo (Balzac, Dostojevski, Stendhal….), a događalo se da bih se uhvatila i s nekom knjigom izvan popisa lektire. Ali obzirom da sam išla u dvije zahtjevne škole (malo ljudi uopće zna za Školu suvremenog plesa Ane Maletić, a još manje da je po satnici opširnija od glazbene škole – po tri do četiri, pa i više sati svaki dan) te bila na nastavi „od jutra do sutra“, nije mi baš preostajalo puno vremena za čitanje. Ipak, knjiga je sve češće bila u mojim rukama.

Unatoč mojoj mladenačkoj čitalačkoj popriličnoj pustoši, muza pisanja pratila me kroz cijelo školovanje, te su moji sastavci više puta završili na raznim literarnim natjecanjima, na kojima sam ponekad dobila i nagradu. Najveća potvrda tome bila je Rektorova nagrada koju sam primila za rad iz kolegija Ekspresivna fonetika, kada sam, pod mentorstvom profesora Branka Vuletića, napisala opširnu fonostilističku analizu pjesme Jure Kaštelana Ja ne znam gdje lutam. Bila mi je to velika motivacija da nastavim u tome smjeru, te sam pjesme naših pjesnika (Kaštelana, Cesarića, Ujevića, Matoša, Tadijanovića…) počela gledati u sasvim drugom svjetlu.

S vremenom me put doveo do pjesnika koji su velik dio svojeg stvaralaštva uputili djeci: Ratko Zvrko, Gustav Krklec, Grigor Vitez i meni najomiljenijih dječjih pjesnika: Luke Paljetka, Zvonimira Baloga i predivnog Stanislava Femenića. S velikim sam žarom svoju ljubav prema njihovim iznimnim stihovima prenijela i na svoju djecu te sam bila iznimno ponosna kad je naša kći nedavno, za svoj šesnaesti rođendan poželjela još jednu zbirku pjesama! Dobila je Jutarnji mrak Enesa Kiševića, koji je postao njezina najčitanija knjiga te ponosno zauzima centralnu policu njezine sobne biblioteke.

Osim spomenutih pjesnika, od kojih se posebno živo sjećaju Femenićevih slikovnica Stara kuća, Staro stablo i Bolnica, svojoj smo djeci čitali najrazličitije knjige: klasične bajke, edukativne slikovnice, kao i legende raznih naroda. Luka je kao mali jako volio životinje, posebno one izumrle, tako da smo znali sve o velikim gmazovima. Također je volio priče o zmajevima, od kojih nam je svima posebno draga bila slikovnica Zmaj Gordan. Nika je oduvijek bila zainteresirana za obiteljske i socijalne teme, tako da smo, osim spomenutih bajki, puno vremena proveli uz Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Oboje su voljeli maštati uz slikovnicu O čemu pričaju igračke. 

Najviše smo ipak vremena proveli uz francuske slikovnice, koje su nas sve, i male i velike, uvijek s jedne strane privlačile svojom originalnošću i razigranošću, a s druge jednostavnošću i transparentnošću poruke. Bila je to prigoda i za pomicanje horizonta kroz drugi jezik i drugu, ne tako daleku, ali ipak drugačiju literarnu kulturu.

 

ŠTO VOLIM ČITATI

Volim jednostavnost poruke i sadržaja.

Kao primjer istaknula bih slikovnicu Philipa Waechtera: Ja. Autor nam u njoj s vrlo malo riječi, pomno smještenim u najkraće moguće rečenice, nudi prave dragulje za poticanje samopouzdanja, uz jasnu završnu misao da je, koliko god bili snažni i samouvjereni, ipak ljepše i lakše kad se sva sreća (i nesreća) života ima s kime podijeliti.

Sličnu nam poruku donosi i knjiga s više teksta Oh, kako je lijepa Panama, pisca i ilustratora Janoscha, u kojoj dvojica prijatelja, Mali Medo i Mali Tigar, kreću na put prema „obećanoj zemlji“. Jednostavnost sadržaja njihovog međusobnog pomaganja na putu, kao i pozitivno prihvaćanje svega na što nailaze, kao i konačno oduševljenje povratkom u njihov dom, koji postaje ta „obećana zemlja“ – njihova Panama, pravo je književno hodočašće za djecu, ali i odrasle.

 

Volim filozofirati i promišljati o životu.

Sviđa mi se zato Knjiga velikih filozofskih suprotnosti Oscara Brenifiera, s odličnim ilustracijama Jacquesa Desprésa, u kojima se apstraktni i složeni svijet suprotnosti (tijelo / duh, priroda / kultura, uzrok / učinak…) prikazuje na jednostavan i djeci prihvatljiv način.

Također mi, u tom kontekstu pada na pamet još jedna Brenifierova knjiga: Što je život, koja na neobičan način potiče djecu da ne prihvaćaju stvari „zdravo za gotovo“, nego da uvijek propitkuju, samostalno razmišljaju i donose vlastite zaključke.

Volim humor.

Svi znamo koliko neobično živi Antuntun, upravo zbog svevremenskog humora kojeg mu je Grigor Vitez udijelio. Neupitno je da je smijeh pridonosi motivaciji za čitanje te udara poseban pečat dječjoj (i ne samo dječjoj!) čitalačkoj memoriji. A kad se humoru teksta pridruže i originalne maštovite ilustracije Tomislava Torjanca, smijehu nema kraja. Stihovi i ilustracija zajedno tad mame na ponovna i ponovna prelistavanja i čitanja.

Humor je naročito dobar poticaj za čitanje djeci od koje se očekuje da već čitaju sama. Moja su djeca u toj dobi često posezala (Nika još uvijek poseže) za legendarnim Miševima i mačkama Luke Paljetka, u koje su se odlično uklopile izvan serijske ilustracije Sanje Rešček.

Iako su već odavno naučila čitati, često sam djeci čitala francuski strip za djecu Emile et Margot, iz pera sestre i brata Anne Didier i Oliviera Mullera, uz „otkačene“ ilustracije Oliviera Deloyea. Svi smo zajedno uživali u nevjerojatnim pustolovinama brata Emilea i sestre Margot, koji u svijetu presmiješnih i vrlo simpatičnih „čudovišta“ doživljavaju razne pustolovine prepune čudnih i neočekivanih obrata. Bila je to odlična motivacija za učenje francuskog jezika, a meni inspiracija da strip možda jednog dana prevedem te omogućim i malim hrvatskim čitačima (i njihovim roditeljima) da uživaju u njegovom sočnom humoru za male i velike.

  

Kad smo kod humora, naročito volim igre riječima i humor izokrenutih riječi, koji djeci, na neposredan i atraktivan način, otkriva nepresušnost riječi. Od hrvatskih autora spomenula bih u tom smislu Zvonimira Baloga i njegove Male ljudetine, za koje Ranka Javor kaže: „U ovoj knjizi pisac je pravi jezični virtuoz. Poput glazbenika, svaku od priča će nepogrešivo "odsvirati" na instrumentu zvanom hrvatski jezik. Po tome je ova knjiga jedinstvena i originalna u hrvatskoj književnosti. I nipošto nije samo za djecu.“

Tu je i Pajo Kanižaj i njegove 3ČAVE izaBRANE pjesme, koje bi po mome skromnom mišljenju, u bogatije ilustriranom izdanju, mogle biti uvedene u lektiru nekog nižeg razreda, a ne tek 6-og. Naime smatram da se s djecom od najranije dobi treba igrati riječima – premetati ih, preslagivati, davati im u igri neki novi smisao, neke nove naglaske…, kako bi dijete, kad se vratimo originalnom obliku riječi, kroz kontrast s onom izokrenutom, lakše upamtilo njezin oblik i zvuk, a istovremeno bilo potaknuto na literarnu domišljatost.

Francuzi će tako jezičnu kreativnost poticati od najranije dobi, čime se bave mnogi francuski autori, a pravi je majstor među njima Pierre Élie Ferrier (poznatiji kao Pef) sa svojim pričama o Prince de Motordu (u slobodnom vlastitom prijevodu Princ od Rječozbrka). Njegove „lisses poires“ (čitaj: lispoar = glatke kruške), tj. histoires (čitaj: istoar = priče) pravi su izvor rječničke radosti francuskog jezika i, kao takve, neprevedive na druge jezike. Prince de Motordu živi u chapeau (čitaj: šapo = šešir), tj. u chateau (čitaj: šato = dvorac), na čijim su tornjevima uvijek izvješene crapauds (čitaj: krapo = krastače), tj. drapeaux (čitaj: drapo = zastave). Uspjehu priča svakako su doprinijele i ilustracije autorove supruge – Geneviève Ferrier, koja ih je svojom originalnošću i duhovitošću još više približila djeci.

  

Volim boje i raskošne ilustracije.

Nedavno sam pročitala slikovnicu slikarice i spisateljice Pije Lindenbaum: Ema spava negdje drugdje, koja me oduševila svojim jednostavnim, ali iznimno važnim sadržajem, praćenim ilustracijama zanimljivih perspektiva. Slijedeća slikovnica na mom popisu je Kontesa Barica Snježane Husić i Marijane Jelić, jer me jako privlači upravo svojim osebujnim zabavnim ilustracijama, ali i temom.

 

Mnogo je maštovitih ilustratora u Hrvatskoj, ali za sada su mi najdraži moji dosadašnji ilustratori – moja djeca, uz tehničku podršku našeg najdražeg fotografa Hrvoja. Kao što sam već rekla, nisam svoje priče pisala kako bi ih objavila. Tekstovi su se, kroz igranje rimama, jednostavno stvarali sami od sebe. Kad sam primijetila da ih već imam popriličan broj, pojavila se ideja o objavljivanju. Trebalo ih je još „samo“ ilustrirati. Iako sam dosta „rukata“ (kako bi se izrazila jedna moja draga kolegica) u likovnom smislu, nisam nikako uspijevala vizualizirati likove o kojima sam pisala.

Za razliku od mene, moja su djeca, Nika (tada: 11 god.) i Luka (tada: 8 god.), jednog rano jesenskog prijepodneva, dok sam bila na poslu, izabrala svatko svoju temu i iznenadila me s nekoliko crteža – Nika s crtežima prizora iz Krave, a Luka s prizorima iz Konja. Bio je to, bez pretjerivanja, jedan od najsretnijih dana u mome životu: likovi su me oborili s nogu, a i shvatila sam da zajedno možemo stvoriti jedno lijepo književno djelo. Ambicija za objavljivanjem postala je tada neupitna. Nika i Luka ubrzo su nacrtali i druge prizore – Nika vodenim bojama, a Luka drvenim bojicama.

   

Nikine i Lukine ilustracije za Kravu i Konja, rujan, 2013.

Prema tim smo crtežima, tri godine kasnije, ponovo radili dio po dio ilustracije u koloristički „jačim“ tehnikama  (Nika temperama, Luka suhim pastelama) te, uz suradnju grafičkih dizajnera, priredili kolaže koji se danas nalaze u našim slikovnicama.

S Nikom (sada: 16,5 god.) radim, kada stignemo, na našoj slijedećoj slikovnici. Obzirom da i ona ide u dvije škole: Školu primijenjene umjetnosti i dizajna i Školu suvremenog plesa Ane Maletić, jedva pronalazimo vremena za naše pothvate, ali ipak se nadam da ćemo uspjeti u istom stilu nastaviti našu seriju Što mravi znaju o ljubavi. Luka (sada: 13,5 god.) za sada u tom novom projektu sudjeluje samo kao neka vrsta scenografa i dizajnera. Vjerujem da će s vremenom ipak dati i neki ilustratorski doprinos.

Kako je naša prva slikovnica dobila potporu Ministarstva kulture RH, a druga, prema odabiru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, bila izabrana među 18 najljepših knjiga Hrvatske za 2016. godinu, vjerujem da u istom ilustratorskom timu mogu nastaviti stvarati i dalje.

MOJA POLICA

Prije objavljenih slikovnica, moglo bi se govoriti o „mojoj sceni“, više nego o „mojoj polici“. Kao što sam već spomenula, iz dugogodišnjeg rada s djecom sa slušnim i/ili jezično-govornim poteškoćama proistekle su mnoge govorne cjeline, uglavnom u obliku kratkih pjesmica u stihovima, kojima kroz pokret i ples, poštujući osobine govornog ritma i glasova koji se u njima pojavljuju, nastojim potaknuti onaj segment razvoja koji je kod pojedinog djeteta narušen. Iz takvog rada nastaju i dulje govorno-plesno-glazbene cjeline i čitavi scenariji za naše priredbe – predstave unutar i izvan Poliklinike SUVAG.

Usporedo s rehabilitacijskom djelatnošću, bavila sam se i prevođenjem, uglavnom u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom, od čega je najopsežniji bio priručnik za nautičare, kojeg sam prevela na francuski jezik – La Croatie en bateau (HTZ, 2008.).

Također sam nekoliko godina, kao vanjski suradnik, radila na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kada sam se intenzivnije bavila znanstvenim radom te objavila znanstveni pregledni članak Terminologie de la danse classique – Terminologija klasičnog baleta, objavljenom u časopisu Strani jezici, kao i dva izvorna znanstvena rada: U potrazi za Jurom Kaštelanom u njegovoj pjesmi „Ja ne znam gdje lutam“, objavljenom u časopisu Govor i Comment traduire un tableau? – Kako prevesti sliku?, objavljenom u zborniku radova Francontraste 2, u Belgiji (CIPA, Mons).

Dosad sam, igrajući se riječima kroz osluškivanje njihovih rima, napisala i pregršt priča u stihovima, koje zovem „stihopričama“. Uz četiri objavljene u dvije slikovnice koncipiranih na principu „2 u 1“: Krava koja je bila plava / Konj koji je imao neugodan vonj (FoMa, Zagreb, 2015.) i Koka koja je sve gledala s visoka / Bik koji je želio biti šik (FoMa, Zagreb, 2016.), tu su i one neobjavljene, kao npr.: Kit koji je želio biti fit, Paun koji je želio biti klaun, Lisac koji je želio biti pisac, Svraka koja je željela biti baka, Vila koja je svoje čarolije krila, Zmaj koji je želio biti naj… Svaka od njih pripada određenom ciklusu, kao što već objavljene pripadaju ciklusu basni u stihovima, odnosno „stihobasni za djecu od 3 do 103 godine“ pod nazivom „Što mravi znaju o ljubavi“.

   

S promocije slikovnice Koka koja je sve gledala s visoka / Bik koji je želio biti šik, Interliber, 12.11.2016.; šik voditelji: Antonija Cvitković (alias Koka koja je sve gledala s visoka) i Josip Hadži-Boškov (alias Bik koji je želio biti šik); prigodni program uz Nikinu i Lukinu šik glazbu (francuske šansone) za svu djecu od 3 do 103

MOJE SLIKOVNICE

Medij slikovnice nastojim maksimalno iskoristiti, u smislu prenošenja poruke usklađenošću teksta i slike. Stoga mi je u stvaranju naših slikovnica pisanje i ilustriranje podjednako važno, pa nastojim da svaki prizor iz slikovnice čini cjelovitu tekstualno – likovnu poruku, počevši od naslovnica na dalje. I prva i druga slikovnica smještene su u kvalitetan meki uvez s dvije naslovnice, tako da se slikovnica može čitati s dvije strane – sa svake strane nalazi se po jedna stihobasna. 

Tekstovi stihobasni u cijelosti su pisani u rimi. Kako već i sami naslovi najavljuju, tekst je građen kroz igru fonološkim podudarnostima riječi hrvatskog jezika, na način da riječi, u međusobnom motiviranju glasovima, često same određuju zaplet i rasplet priče. Krećući od samog naslova, nastojim djecu potaknuti na igru završnim slogovima riječi i privući ih u zabavni svijet rime. Time na razigran način želim proširiti dječji rječnik, a istovremeno ih pozvati na igru vlastitim jezikom i otkrivanje njegova bogatstva. Osim toga uloga je rime poziv na osluškivanje fonoloških osobitosti jezika – preduvjeta vještine čitanja i pisanja. Osim glasovnih, stihovi sadrže mnoga ritmička i plošna podudaranja, zbog čega su, uz eventualne prilagodbe, pogodni za ritmičke igre, a neki dijelovi i za uglazbljivanje, što i sama koristim pri svojim radionicama u susretima s djecom u knjižnicama, vrtićima i školama.

Što se tiče jezika, tekstovi su pisani jednostavnim, lako čitljivim i djeci razumljivim vokabularom, ukomponiranom u jednostavnu sintaksu. Pri upotrebi rjeđe korištene riječi (npr. vonj, šik, zacopati se,  ružiti i sl.) predviđena su vizualno istaknuta pojašnjenja ispod ili pokraj teksta, kojima je cilj proširenje dječjeg svakodnevnog rječnika. U tekstu ima i fraza iz svakodnevnog govora (npr. „tri gladne godine“, „niti čmrc“, „koji ga je vrabac snašao“ i sl.) kao i izreka (npr. Poklonjenom konju zubi se ne gledaju. ili … sa susjedovog polja, gdje je trava bila malo bolja i sl.), koje su ponekad i parafrazirane (npr. Čistoća je pola ljubavi.). 

U stilu pisanja pridržavam se zabavnog, šaljivog tona. Time želim djeci skrenuti pažnju na neke sitne, ali bitne situacije s kojima će se susretati cijeli život, a na koje ne treba uvijek gledati jako ozbiljno kakvima se one u prvom trenutku čine, nego ih shvatiti kao dio životne škole. Također kroz humor želim djeci, i djetetu u odraslima, skrenuti pažnju na to da je, ako nam se u životu i dogodi neka pogreška, tj. ako krenemo putem kojim nismo željeli ići, moguće na tren zastati, odmahnuti sa smiješkom na ono što je prošlo, te u budućnosti odabrati neku možda usku i kvrgavu, ali bogatiju i svrsishodniju stazu.

Glavni lik u pričama iz ove serije uvijek je domaća životinja s ljudskim osobinama koja, u kulminaciji vlastitog suočavanja s nekim problemom, susreće mrava – otuda i naslov cijele serije Što mravi znaju o ljubavi. Mrav taj problem rješava jednostavnom izrekom – porukom – poukom. Stoga ove priče pripadaju kategoriji basne, a kako su pisane u stihovima, nazvala sam ih stihobasne.

Mravi su i vodiči kroz ovu seriju te se, osim u samom tekstu svake stihobasne pojavljuju na samom početku slikovnice u uvodnoj pjesmici  Što mravi znaju o ljubavi, koja slijedi glavnu tematiku cijele serije: samospoznaja kroz ljubav i prijateljstvo.

Zatim se pojavljuju i u kratkom dijalogu prije svake stihobasne, najavljujući temu priče, kao i u dijalogu nakon stihobasne, pod naslovom „Mravi na kavi“, u kojem se komentiraju zbivanja iz priče. Kako bi se djeci približila ta mala stvorenja, ona imaju i svoja imena: Crnoslav, Žutoslav, Crnolina i Žutolina. Pojavljuju se u parovima i izmjenjuju iz stihobasne u stihobasnu. Svrha ovog dijela slikovnice jest potaknuti djecu na promišljanje o temi stihobasne iz vlastite perspektive, odnosno potaknuti komunikaciju dijete – odrasli (koji je s djetetom pročitao stihobasnu) kroz koju jedno drugo bolje upoznaju, i što je još važnije, dijete osvještava vlastite postupke u sličnoj situaciji. Kako bi se olakšao uvod u takvu komunikaciju, jedan od mrava, nakon mravljeg dijaloga, djetetu postavlja pitanja. Na istoj stranici nudi se i slobodni prostor na kojem dijete prema želji može vlastitom ilustracijom stihobasni promijeniti kraj ili nacrtati nešto drugo na temu stihobasne.

Krava koja je bila plava donosi temu osvještavanja i približavanja različitosti, kao nečeg svakodnevnog i poželjnog. Konj koji je imao neugodan vonj govori o važnosti održavanja higijene, ali i o uvažavanju komentara prijatelja, ako nam iskreno kaže zbog čega nas drugi izbjegavaju. Koka koja je sve gledala svisoka tiče se „glavnih faca“ – zbog čega je netko glavni i želimo li više njegovo društvo, ili društvo „običnih prijatelja“. Bik koji je želio biti šik pokrenut će pak raspravu o svađi – s kime se i zbog čega najčešće svađamo te što je potrebno za pomirenje.

U vizualnom oblikovanju slikovnice nastojimo oslikati prizor iz kojeg će se moći iščitati ono što je jezično eventualno ostalo nejasno. Također nastojim ne davati previše teksta uz jedan prizor. Obje dosadašnje slikovnice bogato su ilustrirane kolažem dječjih crteža, krpica, čipke, vune, isječaka iz novina, pa čak i špageta, kojima je, između ostalog, zadaća razigrati doživljaj i maštu djeteta te motivirati djecu i odrasle na istraživanje likovnih materijala upotrijebljenih pri ilustriranju slikovnice (u tome im mogu pomoći i mravići, koji se iz stranice u stranicu pojavljuju na najrazličitijim mjestima). Kroz sve navedeno, želja mi je potaknuti još poneku obitelj na zajedništvo u stvaranju neke njihove ilustrirane priče.   

NOVOSTI

Željela bih i dalje obilaziti knjižnice, škole, vrtiće, ali i bolnice i domove za starije osobe te, kroz interaktivne radionice, približavati svoje stihobasne djeci od 3 do 103.

Interaktivne radionice U ritmu slasne stihobasne:

 

U Slavonskom Brodu, povodom Dana I. Brlić Mažuranić 2017.

U Poliklinici SUVAG, Zagreb, povodom Noći knjige 2017.

 

U Knjižnici Augusta Cesarca, Zagreb, povodom Književnih susreta 2017.

Kao što sam već spomenula, Nika i ja počele smo raditi na ilustriranju naše nove slikovnice prema mojim tekstovima: Ovca koja je željela puno novca / Prase koje je mislilo samo na se. Radi se o novom nastavku serije Što mravi znaju o ljubavi. Sadržajno se ove stihobasne ne nastavljaju na one već objavljene. No, građene su prema istom principu: jednostavna radnja s vrlo jasnim zapletom, raspletom i zaključkom, u kojoj glavni lik kroz ljubav i altruizam, kao i samoosvještavanje kroz učenje pravih životnih vrijednosti, na koje ga upućuju nezaobilazni mravi, uspijeva riješiti svoj problem.

Osim stihobasni, planiram i dalje pisati i objaviti svoje stihobajke, o kojima sam kratko već govorila.

Također bih željela ponovo se baviti prevođenjem, ali ovaj puta svojih tekstova na francuski jezik (prvu slikovnicu sam već prevela), kao i francuskih slikovnica na hrvatski jezik.

Željela bih doraditi i svoje tekstove iz programa rehabilitacije stimulacijama pokretom, usmjerene na rad s djecom sa slušnim i/ili jezično-govornim poteškoćama, kao i na svu ostalu djecu kod kojih se želi potaknuti senzo-psiho-motorička usklađenost, koja neminovno rezultira pospješivanjem razumijevanja i verbalnog izražavanja.

Želja mi je također i napraviti priručnik o igrama imitacije, imaginacije, dramatizacije i govorno-plesnog izraza, koje s djecom provodim u prirodnom okruženju. Svima nam je potreban povratak prirodi, a naročito djeci, jer bogat senzorički unos koji dijete doživljava u neposrednom kontaktu s prirodom pridonosi izazovnijem, izravnijem, potpunijem, bržem, svrsishodnijem i zabavnijem usvajanju brojnih znanja, vještina i sposobnosti.

U park-šumi Jelenovac u Zagrebu, s djecom DV Poliklinike SUVAG, 2010.

PORUKA RODITELJIMA

Zajedničko čitanje slikovnice divna je aktivnost, jer prvenstveno podrazumijeva dijeljenje: dijeljenje zajednički provedenog vremena, dijeljenje zajedničkog otkrivanja iskustava, doživljaja, maštanja i mudrosti, dijeljenje prisnosti uz slikovnicu, dijeljenje zajednički usmjerene pažnje na ilustracije i tekst, dijeljenje praćenja sadržaja, pronalaženja rješenja i nagađanja kraja priče… a dijeljenje je komunikacija, dijeljenje je ljubav.

Ne zaboravite djetetu pričati kroz čitanje. Vaš glas, uz vašu mimiku i geste, u tom je dijeljenju glavna spona između djeteta i vas. Ne bojte se, uz slikovnicu, pretvoriti u nekog drugoga i izaći iz svojeg svakodnevnog lika, jer čitanje će djetetu biti utoliko zanimljivije, koliko ste vi u tom trenutku neobičniji: netko sićušan il' naprotiv ogroman, netko slabašan ili jak, netko sasvim šaren ili potpuno nevidljiv, netko dugačak poput gliste ili pak kotrljav poput zrna graška, netko gegav poput guske ili baš skakutav poput žabe, netko nježan poput paperja ili grub poput grmljavine… razmislite što bi vama bilo zabavno doživjeti od sebe, u kakvom biste se svjetlu željeli upoznati i jednostavno se kroz čitanje – pričanje u to pretvorite; ako ste zabavni sami sebi, bit ćete i djetetu.

Ne zaboravite djetetu dati vremena da upije pročitano. Ne žurite; dopustite mu da se uživi, da mašta, nagađa, pretpostavlja, zaključuje… Dajte mu vremena da i ono postane lik koji želi, da vam pokaže što mu se posebno sviđa, da ponovi za vama dijelove koje je upamtilo, da samo „pročita“ dijelove kojih se sjeća od prošlog čitanja. Ubacite ga u dijalog kad je to moguće, pustite da malo i improvizira, prateći slijedi li ta improvizacija nit priče.

Dopustite djetetu da osluškuje riječi, da poveže njezin oblik s njezinim značenjem. Dajte i sebi vremena; osluškujte je li vas dijete shvatilo, razumije li što mu čitate, treba li neku riječ posebno objasniti. Ako čitate priču u rimi, osluškivanje je posebno važno – ono tada postaje igra, gdje će vam dijete urednog fonološkog razvoja vrlo brzo početi vraćati „lopticu“ čak i kad nije sasvim sigurno u značenje riječi, npr. „Toliko se zaljubila, da je na stablima srca kljunom dubila.“ Zastanite na kraju retka, time ćete naglasiti riječ tj. „lopticu“, koju ste mu bacili – u ovom slučaju: zaljubila. Dijete će bolje, brže i lakše upamtiti novu, još nepoznatu riječ, kao npr. dubila, a uz sliku i iz situacije shvatiti i njezino značenje. Dijete će na ovakvu igru biti spremno najprije kraćim riječima, a postepeno sve duljim.

Ne zaboravite dijete nježno milovati u nježnim, smirujućim dijelovima priče, tapšati ga ako u priči pada kiša, pokucati ispod stola ili o rub kreveta, ako u priči netko kuca na vrata, lupati nogama o pod ako u priči hoda debeli slon, cvrkutati ako se pojavio vrapčić i mukati ako krava maše repom. Djeca vole zvukove, vole onomatopeje i već će kod sljedećeg čitanja sami dodati neki zvuk.

Ne zaboravite s djetetom razgovarati nakon priče. Dijete ima pravo reći svoje mišljenje, ima pravo ne složiti se s razvojem radnje, ima pravo promijeniti priči kraj. Dijete ima pravo pitati što se sve nalazi u škrinji s blagom i zašto je ona uvijek zakopana na nekom opasnom mjestu. I vi imate pravo kroz ta pitanja upoznati svoje dijete. Zato pitajte i vi njega, npr.: A što bi se dogodilo da nisu pronašli lopova?, Što bi se dogodilo da je zeko ostao zelen?, Bi li ti voljela biti ta princeza? Zašto?...

Čitajte s djetetom posebno intenzivno u periodu kad uči čitati, ali i kad se čini da je već naučilo, pa i kad stvarno nauči. Ako dijete tada odbija čitati, ili osjećate da u tome na vidjelo izlaze neke poteškoće, ne znači da čitanje trebate izbjegavati. Trebate, naprotiv promijeniti literaturu ili način čitanja s djetetom. Ako se u tome ne snalazite, potražite savjet stručnjaka.

Ponudite djetetu razne knjige, ne držite se stereotipa, tj. onoga što svi imaju. Izdvojite malo vremena izabrati za svoje dijete pametnu, poučnu, maštovitu slikovnicu, koja će mu proširiti vidike izvan onoga što vidi na svim TV postajama i Internetskim reklamama. Izbor „drugačije“ slikovnice odličan je način da na vrijeme naučite dijete da više vjeruje vama nego reklamnim medijskim kampanjama. Osim što širi dječju kreativnost, donosi mu i saznanje da „nije ovca“ te da je izazovno misliti i željeti nešto drugačije od ostalih.

I kad više ne čitate s djetetom, poželjno je povremeno pročitati istu knjigu kao i dijete. Iz toga se pruža niz tema za razgovor, diskusiju, razmjenu mišljenja, mogućnost za upoznavanje vašeg sve većeg i sve zrelijeg djeteta. Dijete i tada treba nježnost, sigurnost, udobnost, radost… dijeljenje.

I na kraju, ako želite da dijete čita, čitajte i sami. Čitajte za sebe, kao odraslu osobu, ali pronađite i dijete u sebi i čitajte ono što kao dijete niste imali mogućnosti pročitati, jer jednostavno tada još nije bilo napisano. Čitajući dječju literaturu, približavate se svom djetetu, bolje shvaćate svijet u kojem ono živi i bolje možete procijeniti što bi bilo poželjno da čita.

U želji da u Novoj godini pronađete što više vremena za dijeljenje, želimo vam svima trenutke krasne, uz naše rasplesane stihobasne!

Share: