32 stranice, tvrdi uvez
Nakladnik: Sipar
Preporučena dob: 3-10 godina
Heliot-zmaj gnjezdaš je prva slikovnica poznate osječke spisateljice Ivane Šojat-Kuči koja je zapravo poznata po svojim djelima za odrasle čitatelje. Vjerojatno vam je najpoznatiji njen roman Unterstadt prema kojem je u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek 2012.g.postavljena i kazališna predstava u režiji Zlatka Svibena. Ivana Šojat-Kuči se, osim pisanja, bavi i prevođenjem već nekoliko godina, a u Belgiji je završila studij francuskoga jezika. Dobitnica je mnogih književnih nagrada za svoja djela, a ne sumnjam da će ih biti još mnogo u budućnosti.
Heliot-zmaj gnjezdaš funkcionira po principu priče u priči. Zapravo, priče u priči u priči 😀. Pretpostavljam da vam sada više ništa nije jasno. Ali bit će. Kad pročitate osvrt do kraja. Naime, slikovnica započinje ovako:
"Pssst! Tiho! Morate biti jaaaaako, strašno tihi!
Zašto?!
Pa zato što ćemo vam odati jednu veliku tajnu. Tajnu o zmaju Heliotu za kojega još nitko nije čuo, niti zna da postoji...
A tajne se, naravno, šapuću. Zato morate biti tihi. I strpljivi-jer svaka priča ima svoj početak. Zato ni mi nećemo početi tek tako, s repa.
Naša priča počinje s dječakom Lukom..."
Luka je imao 6 godina i bio je jako neuredan. Jako, jako. Nije se volio češljati, nije volio rezati nokte, nije volio prati zube, a najviše od svega nije volio spremati svoju sobu. Zato je Lukina soba izgledala kao da je netko u nju bacio veliku petardu, prstima začepio uši i pobjegao. Mama i tata su pokušavali Luku na sve načine nagovoriti da pospremi svoju sobu. Ucjenama, prijetnjama, nagradama, ali nikako im nije uspijevalo.
Čak mu je i Zubić Vila prestala ostavljati novčić ispod jastuka u zamjenu za zub jer se nije mogla probiti kroz nered u njegovoj sobi. A to ga je baš rastužilo. Ali nedovoljno da pospremi svoju sobu. Jedne nedjelje, na ručak je stigla baka, točna kao sat. Provirila je u Lukinu sobu, pogledala nered i uzdahnula. Mama joj je baš počela pričati kako će sve Lukine igračke podijeliti djeci koja će se o njima brinuti (nije baš pedagoški jel, ali u nedostatku boljih načina, svi mi ponekad posegnemo za ovom praznom prijetnjom) kad ju je baka prekinula. I rekla kako neće morati jer će po njih doći Heliot. Mama, tata i Luka su je u čudu pogledali ne znajući tko je Heliot. I tu baka započinje priču o zmaju Heliotu, koji živi u dalekoj, hladnoj Tunguziji.
Kako bi se zaštitio od hladnoga vjetra, Heliot svake zime gradi gnijezdo. I to od igračaka, slikovnica i odjeće neuredne djece. Jer je pretpostavio da njima ne trebaju kad ih ne spremaju. Mama ih je tada pozvala za stol pa su svi ručali, a nakon ručka je baka plela, tata čitao novine, a mama neku debelu knjigu. Luka je otišao u svoju sobu.
Čak mu je i Zubić Vila prestala ostavljati novčić ispod jastuka u zamjenu za zub jer se nije mogla probiti kroz nered u njegovoj sobi. A to ga je baš rastužilo. Ali nedovoljno da pospremi svoju sobu. Jedne nedjelje, na ručak je stigla baka, točna kao sat. Provirila je u Lukinu sobu, pogledala nered i uzdahnula. Mama joj je baš počela pričati kako će sve Lukine igračke podijeliti djeci koja će se o njima brinuti (nije baš pedagoški jel, ali u nedostatku boljih načina, svi mi ponekad posegnemo za ovom praznom prijetnjom) kad ju je baka prekinula. I rekla kako neće morati jer će po njih doći Heliot. Mama, tata i Luka su je u čudu pogledali ne znajući tko je Heliot. I tu baka započinje priču o zmaju Heliotu, koji živi u dalekoj, hladnoj Tunguziji.
Kako bi se zaštitio od hladnoga vjetra, Heliot svake zime gradi gnijezdo. I to od igračaka, slikovnica i odjeće neuredne djece. Jer je pretpostavio da njima ne trebaju kad ih ne spremaju. Mama ih je tada pozvala za stol pa su svi ručali, a nakon ručka je baka plela, tata čitao novine, a mama neku debelu knjigu. Luka je otišao u svoju sobu.
"...igrao se parkiranja autića u garaže,
slaganja posteljine i spremanja igračaka u kutije u kojima igračke najbolje spavaju, igrao se spremanja ormara, zatvaranja vrata ormara."
U sobu je provirila mama i pomislila kako to nije soba njenoga Luke. Tako uredna i čista. A Luka je Heliotu odlučio na balkonu ostaviti čarape kojima nije mogao pronaći par. Kako mu u dalekoj Tunguziji, u njegovom gnijezdu od plišanih igračaka i odjeće neuredne djece, ne bi bilo hladno.
Kad smo počeli čitati slikovnicu, moji klinci su na svakoj novoj stranici poskakivali s pitanjem: Kad će zmaj? Možda će vaše mališane i vas iznenaditi slikovnica o zmaju u kojoj se zmaj zapravo ni ne pojavljuje, već samo spominje 😀. Ali u takvom kontekstu da će ga klinci zasigurno zapamtiti. Inače nisam ljubiteljica priča kojima se djeca plaše, Macom Papučaricom, Babarogom, vješticama, nastavite niz..., osim ako su zanimljive i humoristične. A ova slikovnica je upravo takva. Protkana suptilnim humorom koji je zanimljiv i djeci i odraslima. Neke odgojne komponente Lukinih roditelja u priči su mi se svidjele. Zanimljivo je da ne idu linijom manjeg otpora. Iako je Lukina soba dugo neuredna, nisu se odlučili sami ju pospremiti, kao što nekad znamo učiniti suprug i ja kad naš trio ne odgovara na naše zahtjeve. Nisu izvršavali svoju roditeljsku ulogu Zubić Vile zbog nereda u sobi i Lukinih pokvarenih zubića koji su posljedica nepranja istih. Mnogi bi roditelji tu posustali i bez obzira na sve, ostavili novčić ispod jastuka (ja prva 🙈).
Ali ima i nekoliko stvari koje mi se nisu svidjele. Prvo-rečenica kojom autorica opisuje kako se Luka osjećao nakon što je ugledao svoj zubić koji Zubić Vila nije uzela.
"Sigurno bi i zaplakao da nije znao kako muškarci nikada, baš nikada ne plaču."
Kako klinci uče slušajući i gledajući, mislim da ova rečenica nosi jednu lošu poruku jer muškarci itekako plaču. Što je sasvim normalno. Pa sam ja ovu rečenicu, u svom čitanju klincima, jednostavno preskočila. Još je jedna stvar koja me je malo ubola u oko, a to je da se nekoliko puta u slikovnici spominje kako mama kuha juhu, mama kuha grašak, mama stavlja meso u pećnicu...Pa bilo bi lijepo da se i tata tu negdje pojavio kuhajući uz mamu, zar ne? U našoj, malo izmijenjenoj verziji, je 😊.
Nadam se da ćete, unatoč ovim mojim opaskama, posuditi ovu slikovnicu u knjižnici i pročitati ju sa svojim mališanima jer je zanimljiva, bavi se svakodnevnim problemom na jedan drukčiji način.
Ono što je izuzetno zanimljivo-to su ilustracije Ane Jakić-Divković koja je diplomirala grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. Ilustrira udžbenike, knjige za djecu i odrasle, objavljuje tekstove i ilustrira u dječjim časopisima. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.
U Heliotu-zmaju gnjezdašu Ana Jakić-Divković je koristila tehniku kolaža i tuša. Neobičan spoj, barem meni-laiku po pitanju likovne umjetnosti i ilustracija. Pozadina je rađena u tušu, a ono što ilustratorica slikom i autorica riječima žele istaknuti, je rađeno raznobojnim kolažom. Iznenađujuće divan i neobičan spoj koji se svidio ne samo meni, već i klincima. Najviše im se svidjela ilustracija Luke i njegove pospremljene sobe koja je cijela u kolažu i vrvi bojama, dok su meni zanimljive bile one mame u plavom bademantilu i tate u zelenoj pidžami 😉
Bilo da s vašim klincima vodite rat oko spremanja sobe ili se uspijete dogovoriti na lijep način, nije naodmet pročitati slikovnicu o zmaju Heliotu koji voli posjećivati neuredne sobe kako bi prikupio stvari za izgradnju svog gnijezda. Uživajte u čitanju s vašim mališanima!
Objavi komentar